„Da sam ja vlast, naredio bih da svaki čovjek jednom mjesečno mora posjeti bolnicu ili ludnicu d vidi kakvih sve gariba ima“

Koliko puta niste obišli najbliže rođake ili prijatelje uz izgovor da nemate vremena. „Ma nejma se kad, život ide sto na sat“, tako smo sami sebe pravdali. Nerijetko nam se čini da će svijet stati ako neko upadne u naš svakodnevni raspored, našu ustaljenu kolotečinu, u naš raspored sati u kojem polijepo vremena zauzima buljenje u TV i sjedenje kraj kompjutera.
A onda vam se desi, kao potpisniku ovih redova, da se iznenada razbolite i završite u bolnici gdje provedete desetak dana. Ali, gle čuda, život ne stane, sve se odvija svojim tokom. I bez vas. Sve funkcioniše kao da vas i nije bilo. Tada čovjek, dok leži u bolseničkoj postelji, shvati da je sebe pomalo precjenjivao. Da je sebi davao previše važnosti. Zaboravljajući da je obična prašina. Onda se sjetite da su i poslanici umirali pa je život tekao dalje. A da ne teče kad se jedan obični ja/ti/vi/mi  se razboli/mo.

Cjenovnik za bolovanje

Koliko god je ležanje u bolnici mučno, nezgodno, najskraja, i bolno, ima ono i svojih dobrih strana. Jednostavno, imate više vremena za razmišljanje. Za iventuru svoga života. Tad se, bukvalno na bolan način, uvjerite da se ima vremena za sve. Samo se treba dobro organizirati. A i Svevišnji nas upućuje na planiranje i organiziranje. Zato, između ostaloga,  nije dao da onih pet namaz otklanjamo u jednom komadu i da smo poslije rahat, kako bi to neki željeli. Od 24 sata dnevno po 10-15 minuta nam je ON uplanio (ujutro, u podne, u poslijepodnevno vrijeme, u ranu večer i u kasnu noć – vrijeme pet dnevnih namaza), a nama je ostavio da preostalo vrijeme isplaniramo po svome. E sada, da li ga na pravi način koristimo, pri tom pridržavajući se Allahovih smjernica datih u Kur'anu i u praksi Poslanika, a.s., to je druga priča.

U bolnici imate vremna na pretek. I za razgovor sa pacijentima koji s vama leže. Saznate tako svašta lijepog, korisnog, zanimljivog pa i duhovitog. Tako saznah da u Kalesiji ima i čovjek koji je sa svega tri godine radnog staža otišao u penziju. Invalidsku. Dobio je tako što je uzeo ispljuvak od tuberkuloznog komšije i podvalio doktorima. E, sad, da li su doktori zbilja prevareni ili su sami pristali na „prevaru“ baška je pitanje.

U priči o doktorima nezaobilazan je prijeratni kalesijski doktor J. T. Za njega kažu da je imao cjenovnik za izdavanja uvjerenja o bolovanju. Tačno se znalo koliko treba izdvojiti za sedam, koliko za 10 ili 15 dana, a koliko za mjesec dana bolovanja.  Ima i onih koji su ga uspijevali prevariti. Naime, takvi bi u zdravstvenu knjižicu  stavili sto maraka i doktor bi, računjući da je to hedija za njega, izdao uvjerenje o bolovanju. Naravno, hediju bi lijepo pospremio u ladicu koja je uvijek bila otvorena.  Nakon pola sata čovjek bi se vratio i rekao: „Doktore, oprostite, bilo mi je u knjižici sto maraka; izgleda da je ispalo ovdje.“ Kud će šta će, doktor je morao vratiti pare, usput prodajući priču kako je vidio da su ispale ispod stola pa ih je on pospremio dok se vlasnik ne vrati. Nakon par takvih prevara, bolovanje se nije moglo dobiti ako se prije u fioku ne ubaci novac.

Cijeli ramazan postio, a iz bolnice ugovara pečenje rakije

Čuo sam i priču o doktoru koji je svog postarijeg komšiju, koji se žalio na bolove, zvao da dođe kod njega lično na pregled. „Jesi li ti dobar doktor“, upita ga komšija. . „Čovječe, pa ja sam liječio rahmetli Edisa, rahmetli Miralema, rahmetli Nisveta,  rahmetli Adnana, rahmetli Senada, rahmetli Amira…“ – počeo mu je nabrajati doktor. Na to ga komšija dočeka pitanjem: „Stani malo, ima li iko da si ga ti liječio a da je ozdravio, da nije rahmetlija?“

Nekad nam se čini da su doktori bezosjećajni. Prosto ti se čini da im je srce od plastike. A, zapravo, radi se samo o tome da oni samo svoj posao odrađuju profesionalno, bez emocija. Jer, emocije znaju biti teret. Za razliku od nas, oni se svakodnevno susreću sa teškim povredama i bolestima, sa amputacijama ruku ili nogu, sa krvarenjima, jaucima i kricima… Na sve su to svikli i svemu tome pristupaju bez unutrašnjih osjećaja sa kakvima mi doživljavamo takve scene.
Jedan doktor mi je pričao: „Kad sam studirao, radili smo obudkciju, praktično vježbali na nekom beskućniku. U početku sam povraćao nakon takvih vježbi, toliko mi je to bilo mučno, da bih kasnije, nakon nekoliko takvih vježbi,  jeo sendvič i sve to gledao.“

Prijatelji offline i online

U bolnici se susrećete sa situacijama kakve su vam nezamislive u svakodnevnom životu. Recimo, nađete se u situaciji da, dok vi jedete jabuku, čovjek u krevetu do vas počne da vrši veliku nuždu. Desi se i da morate tješiti i ohrabrivati pacijenta do vas kojem su doktori naredili amputaciju noge. Šta reći u takvim situacijama? Učinilo mi se priličnim da mu ispričam priču o čovjeku kojem je granata, između ostalog, povrijedila oči, te da je danas potpuni slijepac, ali da se ne predaje. Bez ičije pomoći, bez ikakvih problema, zamijeni kremen na upaljaču, sam se snalazi i hoda po stanu. Isti taj čovjek mi je rekao da se ne može načuditi kako zdrav čovjek može kukati na bilo šta. Ništa mi pametnije nije palo na pamet čime bih ga utješio. Helem, htio sam reći da uvijek od goreg ima gore. Pozivati se na vjeru i govoriti mu da je sve što se dešava Božija volja i odredba, nije baš bilo uputno. Tako se bar meni tada činilo, jer, koju minutu prije toga, isti taj pacijent telefonom je ugovarao kupovinu šljiva za pečenje rakije. A, opet, pričao mi je da je ispostio cijeli ramazan, koji je minuo prije samo dvadesetak dana. Prisjetih se onog Bošnje iz „Kuće na dva sprata plus potrkovlje“ koji cijeli ramazan posti i klanja, a ha prođe ramazan počne piti i svašta raditi.

Ležeći u bolničkom krevetu sjetih se i riječi prijatelja Fude koji je govorio: „Da sam ja vlast, naredio bih da svaki čovjek jednom mjesečno mora posjeti bolnicu ili „ludnicu“ da vidi kakvih sve gariba ima.“ Jedna od dobrih strana ležnja u bolnici je i to što tada najbolje shvatite ko su vam najpreči. Dakako, to su članovi porodice, najbliži rođaci i rijetki iskreni prijatelji. Onda se uvjerite da, kada ste offline, baš i nemate prijatelja, kao što ih imate kada ste ste online, na fejsbuku.

Kako spoznajete kur'anske ajete u bolnici

Možda kao nigdje drugdje, ovdje u bolnici shvatite značenja nekih Kur'anski ajeta. Skoro da nema pacijenta pušača koji se ne buni i ne galami što mu bolničari ne daju da puši.
– Ja moram zapalit, meni cigara treba, ja bez nje ne mogu, govori takav pacijent.
A meni na um pade ajet u kojem se kaže: „… Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. – Allah zna, a vi ne znate.“ (Al-Baqarah 2: 216)  Baš kako što djeca ne vole gorke sirupe koji im pomažu da što prije ozdrave. Ne vole ih, a oni su dobri za njih.
Jedna od glavnih bolesti savremenog doba jeste – pretilost, debljina, gojaznost. Ima nas koji se susrećemo s tom bolešću – da, da, to, ta naša debljina,  je bolest, trebamo to sebi priznati – jer, svjesno ili ne, zanemarujemo kura'nske riječi u kojima se kaže:  ”Jedite i pijte, ali ne pretjerujte.” (Kur'an, Ali Imran, 31).
Bolnice su prepune ljudi koje je tu doveo alkohol. Bilo da je riječ o onima koji su zaradili povrede u saobraćajnim nesrećema koje su se dogodile jer je vozač bio pijan, bilo da su od alkohola stradali jetra ili živci. Piju ljudi alkohol usprkos činjenici da u Kur'anu piše: „O vjernici, vino, kocka, kumiri i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo, zato se toga klonite da biste postigli što želite… (Kur´an, 5:90). Džaba nekome i hadis u kojem je Poslanik, a.s., rekao: “Allah je prokleo alkohol i onoga ko ga pije, toči, prodaje, onoga kome se prodaje, onoga ko ga pravi, ko ga nosi i kome se nosi.’’ (Ebu Davud, hadis sahih, Sahihu Ebu Davud, 3380, Albani)
Možda kao nigdje drugdje, u bolnici uvidite kako su zabrane koje je Allah propisao propisane samo radi našeg dobra, a ne radi toga što se nekome nešto hoće i želi uskraćivati i zabranjivati.

Ovaj zapis iz bolnice ne može proći a da ne spomenem anegdotu iz ratnog vremena dok sam bio urednik Radio Kalesije. Glavni lik ove anegdote je kolega Hasan Mujčinović,  tadašnji tonac na radiju. Helem, za nekoliko minuta je trebala da se emituje reportaža koju je kolegica Mediha Delić napravila sa ranjenicima koji su ležali u stacionaru u Tojšićima. S obzirom da je na programu bila emisija „Želje i pozdravi“, rekao sam dobrom kolegi Hasanu da pripremi i pusti neku pjesmu koja bi bila prikladan uvod u priču o ranjenicima. Dobri naš Hasan pustio je pjesmu: „Na mezaru majka plače“. Zapomagao sam iz sveg glasa: „Bolan Hasane, šta to pusti. Pa još su živi, kakav te mezar snašao.“ Nešto slično je napravio i puštajući pjesmu koja je trebala biti uvod u emisiju „Obzorja islama“, koju je uređivao Enver ef. Alić. Tada je, dobri naš Hasan,  našao za shodno da pusti pjesmu „ I Bog je od nas digao ruke“.

Odmor od „šejtanske kutije“

U bolnici čovjek, naravno ako ga ne pritišću posve golemi bolovi, ima dosta vremena za čitanje. Zato bi svaka bolnica trebala da ima mini biblioteku. Dok sam ležao u bolnici Barselona i Real su igrali dvije utakmice španskog super kupa. Nisam niti jednu gledao. I, vjerujte mi na riječ, ne osjećam da sam bilo šta izgubio. A, da sam bio kući, teško da bih to propustio. Sport je dobar ako se vi njime bavite. Nije dobra ako ćete zalud trošiti i vrijeme i novac da biste gledali razmažene zvijezde poput Ronalda i njemu sličnih. Utakmice u bolnici nisam gledao jer u našoj sobi broj 11 nismo imali televizor. Srećom. Baš se insan odmori i od te „šejtanske kutije“. A i shvatite koliko vas, zapravo, dok ste kod kuće, zamara i opterećuje gledanje televizije i surfanje po internetu. Nesvjesno, svi mi višesatnim gledanjem televizije i  čitanjem štošta na internetu bombardujemo naš mozak raznim informacijama i time ga, dakako, opterećujemo. Pa se onda čudimo kako poslije toga nismo raspoloženi za pisanje ili za neki drugi rad. Pokušajte nekoliko dana da ne gledate TV i ne visite na internetu. Bit ćete iznenađeni koliko će vam mozak biti svježiji, odmorniji.
Nikad ne kukajte na doktore i na vatrogasce kad ništa ne rade. Da Bog da svi oni dobijali plate, a nikad ništa ne morali da rade.

U bolnicama liječimo naše tijelo. Kad se razbolimo, sami požurimo u bolnicu. Duše naše bismo trebali liječiti u mesdžidima, džamijama. Izvan džamija, mekteba i mesdžida dosta je ljudi čije su duše bolsene. No, oni ne trče u bolnicu. Možda zato i što ne znaju da lijek mogu tamo naći. Dužnost svima nam je da takve ljude, na mudar i lijep način, uputimo u džamiju. I imami bi se trebali pozabaviti onima koji lutaju oko džamije, a ne samo vaziti onima koji dođu u džamiju.

I, za kraj, makar me bolnica ovome naučila: vrhunska mudrost na ovome dunjaluku je da znate poredati svoje prioritete. Na prva dva mjesta neka vam budu porodica i zdravlje. Zdravlje i tijela i duše.

Autor: Fahrudin Sinanović