Piše: Antun Roša (advance.hr)

Dok  svijet daje ovacije poznatoj disidentici iz Mijanmara (Burme), Aung San Suu Kyi, malo tko ovih dana spominje veliko sektaško nasilje i progon koji se vrši nad muslimanima u Mijanmaru. Od kada je došlo do eskalacije, početkom prošlog mjeseca, ubijen je veći broj Rohingya muslimana – informacije govore od nekoliko stotina do više tisuća.

U kolumni za The New York Times, Moshahida Sultana Ritu sa sveučilišta u Dhaki, piše: “Ovo nije samo sektaško nasilje, ovo je državno sponzorirano etničko čišćenje, a zemlje svijeta ne vrše pritisak na vlasti u Mijanmaru da se ovo zaustavi. Čak ni Aung San Suu Kyi nije progovorila o ovome”.
No, najnovije vijesti koje dolaze iz te zemlje su izuzetno zabrinjavajuće – bivši general iz vojne hunte, koja je vladala desetljećima, i aktualni predsjednik Mijanmara – Thein Sein – predložio je ovog tjedna “jedino rješenje” za gotovo milijun Rohingya muslimana u zemlji – da ih se sve smjesti u posebne izbjegličke kampove koje vodi UNHCR.

Oko 90% stanovnika Mijanmara su Budisti, Muslimani oko 4%. Etničkoj skupini Muslimana, Rohingya, zakinuta su brojna osnovna ljudska prava. Unatoč činjenici da žive na ovim prostorima više generacija, zabranjuje im se da smiju posjedovati zemlju i zbog toga su često suočeni s kroničnom nestašicom hrane. Nadalje, doslovno im se zabranjuje svaki izlazak iz pokrajine Rakhine na granici s Bangladešom. Tisuće nastoje u brodovima pobjeći u Maleziju i druge države. The New York Times prenosi kako ni “najliberalniji politički elementi” u zemlji nemaju sluha za ove ljude.

Pripadnici Rohingya etničke skupine, oko 800,000 do milijun ih živi u Mijanmaru i nekoliko stotina tisuća u susjednom Bangladešu. Prema izvještaju UN-a, Rohingya muslimani su jedna od “najprogonjenijih skupina na svijetu”.
“Pobrinuti ćemo se za naše etničke stanovnike, ali ne i za Rohingya koji su ilegalno ušli u našu zemlju, oni nisu naše etničke pripadnosti. Poslati ćemo ih sve u drugu zemlju ukoliko ih netko bude želio primiti. Ovo je naše rješenje za taj problem”, rekao je ovog tjedna mijanmarski predsjednik Sein na sastanku s visokim UN povjerenikom za izbjeglice, Antoniom Guterresom, prenosi NY Daily News.
“Miljenica zapada”, oporbena pro-demokratska političarka i dobitnica Nobelove nagrade za mir (?) koja je provela 15-ak godina u kućnom pritvoru, Aung San Suu Kyi, ne osvrće se na ovaj progon. Masovni progon muslimana u Mijanmaru još je jedan u nizu progona o kojima se jednostavno “ne govori” – kada se i govori, to su tek usputne vijesti, daleko od fokusa javnosti. Sličan primjer medijske šutnje imamo trenutačno i u Siriji, kada je riječ o progonu kršćanskog stanovništva. Iz perspektive zapadnih medija, bilo bi jako “nezgodno” otvoreno progovoriti o progonu kršćana u Siriji, pogotovo u vrijeme kada zdušno podupiru upravo one skupine koje i vrše taj progon. Progon muslimana u Mijanmaru na tragu je istih uređivačkih politika – nakon godina podupiranje pro-demokratski orijentirane Aung San Suu Kyi, sada se šuti o progonu koji se sve samo ne “demokratski”.

Pojedini zapadni mediji okreću glavu od ovih događaja tvrdeći kako se Mijanmar “oporavlja od više desetljeća vladavine vojne hunte” – no, pritom treba istaknuti jedan jako važan detalj – Rohingya muslimani su bili pod progonom i u vrijeme vladavine hunte, no, prava eskalacija nasilja i daleko veće razine progona odvijaju se upravo sada, u vrijeme tzv. “demokratskih promjena”. Kritika pritom nije kritika demokracije, jer lažna i interesno usmjerena demokracija to zapravo i nije, bez obzira na prigodan izbor riječi. Nadalje, slike koje posljednjih dana dolaze iz Mijanmara prikazuju eksplicitno nasilje – brutalno ubijene civile, žene i djecu. Dok se sav medijski fokus drži na Siriji, za ove krvave scene koje se upravo odvijaju u Mijanmaru doslovno nitko ne zna.
Šef organizacije OIC (Organisation of Islamic Cooperation) uputio je otvoreno pismo Suu Kyi u kojem se od nje traži da spriječi nasilje nad Rohingya muslimanima u zemlji: “Pošto ste dobitnica Nobelove nagrade za mir, vjerujemo kako bi vaši prvi koraci putovanja prema stvaranju mira u svijetu trebali početi na vašem pragu.”
Opširnije o aktualnoj temu, i ignoriranju iste, za Press TV razgovarao je profesor sa sveučilišta u Islamabadu, Ghulam Taqqi Bangash:
Press TV: “Možda biste nam mogli dati povijesni pregled. Tko su zapravo Rohingya muslimani? Možete li nam reći malo o njihovoj povijesti i marginalizaciji koja traje već neko vrijeme.”

Bangash: “Povijesno, oni pripadaju prostoru od tri države. Neki su stigli iz Kine, neki u davna vremena iz Bangladeša, neki iz drugih država, no, to je sve daleka povijest. Sada su ovdje, i kako vidimo, bivaju eliminirani. Ovo etničko čišćenje je apsolutno međunarodna tragedija. Ovo se događa već 30 godina, ali o tome nitko ništa ne zna. Progon je bio stalan, ali ne u ovako velikim razmjerima kakav je sada.
Sada vlasti poručuju kako ovaj narod ne pripada Mijanmaru. To je nedopustivo. To je međunarodna tragedija. Vlasti poručuju kako su ovi muslimani stanovnici Bangladeša. Dio njih jest iz Bangladeša, no zapravo su bili Pakistanci, kada gledamo povijest prije nezavisnosti Mijanmara 1948. Konstatacija da su oni stranci i da moraju biti zato izbačeni je potpuno pogrešna. Ovo je etničko čišćenje, a vlasti u Mijanmaru su sretne zbog činjenice da muslimanski svijet, većina muslimanskog naroda u svijetu, o ovoj tragediji ništa ne zna.
Primjerice, mi u Pakistanu smo uvijek cjelini i poštovali, ponosni smo na budističku tradiciju u Pakistanu. Upravo ovdje u predgrađu Islamabada imamo budističku civilizaciju, njihova svetišta. Svi budisti su dobrodošli u Pakistanu.
No, ovo je jako čudno. Paradoksalno mi je da budisti, koji su povijesno uvijek bili miran narod, protiv nasilja, sada čine ovako nešto. Ovo je veliki šok, ovo je prava katastrofa. Najviše su krive vlasti i dobitnica Nobelove nagrade za mir, Aung San Suu Kyi, koja kriminalno šuti o ovim problemima manjine u Mijanmaru. To je nedopustivo. Što više muslimana diljem svijeta čuje za ovo, vlasti u Mijanmaru će imati većih problema.”

Press TV: “Činjenice o kojima vi govorite, kao i naši prethodni gosti, nameću pitanje – zašto? Zašto se ovo događa? I zašto tako dugo? Nadalje, zašto im UN ne želi pomoći? Zar to nije njihov posao? Čudno je kako UN odbija zbrinuti izbjeglice. Cijela situacija je čudna, kao i postupanje UN-a.”

Bangash: “Gledajte, problem je u tome što je cijela jugoistočna Azija postala dio interesne ekonomske karte SAD-a. Amerikanci ove države žele dobiti na svoju stranu, ne samo Mijanmar – već Vijetnam, Kambodžu, Laos, sve ove države – kako iste ne bi imale bolje odnose s Narodnom Republikom Kinom. To je dio problema. SAD su olakšali sankcije, trebali su zapravo očvrsnuti sankcije sve dok se aktualni problem u Mijanmaru ne riješi.

Amerikanci žele bolje vojne odnose s vladom Mijanmara. Međunarodni novinari itekako dobro znaju da izbori definitivno nisu bili pošteni. No, to su unutarnji problemi, drugi problemi također pridonose situaciji – sistem je izoliran ekonomski. Svi ti problemi dovode do lošeg stanja za cijelu populaciju zemlje, budiste i muslimane. No, to ne znači da se smije biti tako kriminalno tih glede progona i etničkog čišćenja. Ipak, zbog pojedinih reformi, novinari danas u Mijanmaru mogu otvorenije pisati – sloboda govora i dalje nije na razini, ali barem mogu pisati, makar se protiv njih vode procesi i kažnjava ih se ako pišu protiv vlasti.

Predviđam da će ipak u danima koji dolaze sve veći broj muslimana i ljudi diljem svijeta saznati za ove progone, no, situacija može postati jako opasna. Što se tiče nas u Pakistanu, ako pakistanska javnost sazna za ove probleme, onda će doći do problema u Mijanmaru.”