Babo hoćemo li opet ukopavati đedu Rifeta i ove godine?!

Zatečen sam bio ovim pitanjem par dana prije koje mi djeca postaviše za večerom. Zalogaji ukusne hrane više nisu bili tako ukusni. Zajedno smo se prisjetili, sada već sam siguran, najtežeg dana naših života.

Prvi ukop i dženaza te 2012., nije bio tako teška i potresna za nas kao drugi ukop i sastavljanje kostiju 12. jula 2021.

Bolno suviše je bilo gledati ponovno iskopavanje mezara naših najmilijih. Tolika bol i stres ne može stati pod kožu. Tolika tuga i žalost ni u jedan okvir ne može stati, niti u jednu dimenziju i riječ.

Samo znam da ne bih mogao više to podnijeti niti želim, ako opet nađu kostiju, a naći će, ne želim više biti tu kad opet mezar budu otvarali. Ne bih ti više mogao podnijeti.

Ove godine će otvarati mezar moga amidže Hajrudina, mezar njegov je do mezara babe Rifeta.

Doći red da otvore mozar amidže Hazima. Ko će sve to izdržati? Ima li kakav materijal koji je na Zemlji da može nositi ovu tugu da se u njega svi zajedno pretvorimo.

Mezar đede Ismeta koji leži odmah uz svoja tri sina neće otvarati. Njega su zločinci iz Potočara odveli u Kozluk na jednu livadu gdje su iskopali grobnicu duboku i tu ga ubili, tijelo bacili. Sreća pa nisu je prekopavali kao grobnice njegovih sinova, inače bi i njemu mezar više puta otvarali.

Ko je još sretan kad ukopa kompletno tijelo svojih voljenih, valjda tada treba da se tuguje. Nama je dio sreće kad su posmrtni otaci naših voljenih nađeni kompletni. Da Bog sačuva takve sreće svakog.

Amidža Hajrudin je bio na svoju ruku. Hrabar i odvažan. Jak ko zemlja. Ko od brda odvaljen. Takvi smo mi brđani, Miholjevci.

Hajrudin je svojom hrabrošću zadivio mnoge. Često je svoju braću Rifeta i Hazima mjenjao u ratnim akcijama odbrane naše opštine. Teško je bio ranjen 1993., kad je jedva preživio.

Amidža Hajrudin je moj ponos. Insana kojeg se slabo sjećam, ali koji je svojim karakterom i upornošću zadivio me. Više sam ga upoznao kroz priče nene Kadire i mame Begune, nego što živi u mojim sjećanjima.

Svi naši muškarci, kako imaju običaj reći majka i nena, su bili fini, k’o tri brda miholjevačka gordi i prkosni. Živjeli su kratko ali veliki trag su ostavili u nama, nama su oni još uvijek živi. Žive u našim dovama, našim sjećanjima, našim pričama, našim snovima, a mi ih postepeno ukopavamo dio po dio godinama. Ma koliko puta ih ukopali i koliko puta im mezar otvorili oni su nama živi. Njih spominjemo kao da će svaki tren odnekud vrata oškrinuti.

Naši šehidi su naš ponos i dika. Naše svjetlo na dunjaluku i ahiretu, i oni nisu mrtvi, oni su živi, samo mi to ne vidimo, nego se sjećamo i osjećamo.

PIŠE: Ahmed Hrustanović..Srebrenica, juli 2024.