Jedna vrsta ludila i ljudske gluposti jeste često spominjanje prošlosti, nostalgija za njom, želja da se ona vrati i padanje u očaj zbog nje. Ovako se ubija volja i uništava stvarnost u kojoj živimo. Za pametne ljude knjiga prošlosti zatvorena je i više se na nju ne osvrće. Ona je zauvijek zatočena u tamnici zaborava i jakim halkama okovana. Nema joj više izaći, niti svjetlo dana ugledati, jer je to prošlost, završena stvar. Tuga je neće vratiti, briga i nedaća je neće oporaviti, ispraviti niti oživiti. Prošlosti naprosto nema, zato ne živi u košmaru prošlosti, u minulim sjenama. Spasi se i napusti avet prošlosti. Pa, zar želiš rijeku vratiti na izvor, Sunce na izlazak, dijete u majčinu utrobu, mlijeko u dojku i suzu u oko ? Ako žalis za minulim i zbog toga si nespokojan i ojađen, onda je tvoje stanje zabrinjavajuće, jadno i očajno.

Ako prelistavaš stranice prošlosti, gubiš sadašnjost, uništavaš trud i uzaludno trošiš dragocjeno vrijeme. Spominjući prijašnje narode Allah kaže u prijevodu značenja:

“Taj narod je bio i nestao” ( El-Bekare, 134. ).

To znači da je stvar bila, prošla, zato nema nikakve koristi da preturamo po lešini minulog vremena, i da pokušavamo vratiti točak povijesti.

Onaj ko se vraća prošlosti sličan je mlinaru koji melje već samljeveno žito, ili drvosječi koji reže piljevinu. Davno su govorili onome ko plače za minulim: “Mrtvi ne ustaju iz mezarja.” Takodjer se prenosi da su jednom davno upitali magarca: “Zasto ne preživaš ?” A on im odgovorio: “Ne volim lagati.”

Naša nesreća jeste u tome što se predajemo prošlosti i tako gubimo sadašnjost; umjesto da gradimo prekrasne palače, mi zamišljamo drevne šatore. No, da se skupe svi ljudi i džini da vrate ono sto je prošlo, ne bi uspjeli, jer je to samo po sebi nemoguće.

Ljudi ne gledaju i ne osvrću se iza sebe, jer vjetar puše pravo, rijeke i karavani teku naprijed. Stoga, ne opiri se zakonu života.

Iz knjige: “Ne tuguj“,   autor: Aid el Karni