Dan MZ Tojšići obilježava se 14. maja, a tim povodom novinar Admir Delić koji je ujedno i autor stripa “Seoske strahote”, a koji je posvećen Tojšićima, objavio je zanimljiv tekst o svom rodnom kraju. Naveo je koliko mu Tojšići nedostaju i šta ga veže za njegov rodni kraj. Lijepu priču pročitajte u nastavku.

Ljudima uvijek zaigra osmijeh na licu kad, u bilo kojoj situaciji kažem da sam iz Tojšića. Njima je posvećena moja prva knjiga “Seoske Strahote” ali i svi naredni stripovi, od Ishikawa Seeda do Salem Hoesa. Zato ih cijelo vrijeme spominjem, čak i kad gostujem na velikim televizijama, bez imalo stida i zazora. Baš zbog toga što mnogi bježe od svog zdravog seljačkog porijekla, sijeku korijen i trunu bez identiteta. A naš identitet jeste mahala u kojoj smo odrasli, kvart, komšiluk, kako god ga nazvali, taj mikrokosmos, taj džep u kojem živimo. To nas čini onim što smo danas ma koliko bježali od toga.
Zato smo mi i ponosni.

Kad napišem Tojšići onda mislim na večernji basket, što ga igraju Meko, Ipet, Isko, buraz, Džaja, Ićo, Mahir, Edo, Tarik, Namik i Mire. Sa dvajst ekipa i rasvjetom od koje se lopta i ne vidi. Mislim na FK Slogu, na rahmetli Miku i na sve one momke što su igrali fudbal na betonskom. I na ove što danas Slogu drže uspravnom.
Kad napišem Tojšići onda mislim na Cezam, koji je okupio cure i momke i otvorio novi svijet. U kojem su svi mladi, bez obzira na političku stranku u čiji program vjeruju, radili zajedno.
Na javno čitanje Bukowskog.
Na pomoć u poplavama.
Na Atik džamiju.
Na sportiste Eldara, Senada, Asima i Edu.
Na Damira koji nam je sačuvao i zapisao historiju.
Mi smo cesta, pijaca, Novo Naselje, Bara, centar…
Mi smo one priče što su nam ih djedovi i nene uz vruć krompir iz rerne sa kajmakom pričali u predvečerje.
Mi smo profa Esad što je držao osmominutne kontrolne iz fizike.
Mi smo čempres stejt of majnd.
Mi smo As, Stari i Hukića han, gdje se može sjest za sto i pričat sa čojkom kojeg znaš i ne ne moraš da znaš.
I komunisti i vjernici, Bošnjaci i Bosanci. Vazda između ovdje i tamo, a nikad kako treba, mada sebi najbolji i najdraži. Ko Soha za govornicom u općinskom vijeću.
Mi smo zadnji bedem u ratu.
A danas smo isti, jer ovdje vrijeme stoji, no čini se da drugačije ne može, jer su nam onomad uzeli status općine.
Danas je dan Tojšića.
Volim vas komšije i živi mi bili. Znam da ćemo se u starosti vratiti sa svih strana svijeta u naše selo, da odigramo basketa, sjedemo na klupu ispred pošte ili na betonskom poigramo lopte. Da Tojšićima opet udahnemo život. ❤️
Čempres state of mind

Admir Delić/Kalesijske novine