Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Nedavno objavljeni izvještaj “nevladine” organizacije CCI pod nazivom Stanje nacije inspirirao nas je da i mi napišemo koju riječ o toj temi. Za razliku od izvještaja CCI-a, koji se na anketni način i poprilično nejasnom metodologijom bavi određenim ekonomskim pokazateljima i kvalitetom života ispitanika, mi ćemo pokušati dati pregled stanja nacije, bošnjačke nacije, po određenim parametrima, poput stanja osnovnih ljudskih prava i sloboda, medijske i političke zastupljenosti.

SMIŠLJENO NEGIRANJE BOSANSKOG JEZIKA I U SARAJEVU

Pođimo prvo od jednog od osnovnih prava jednog naroda – prava na vlastiti jezik, koliko se slobodno i neometano ono prakticira, da li je i odakle ugroženo i ko tačno brani i zastupa to pravo. Već nam je dobro poznata ugroženost bosanskog jezika u RS-u, kao i u većinskim hrvatskim kantonima u FBiH, gdje se on uporno naziva bošnjački, a u praksi onemogućava njegovo izučavanje kao nastavnog predmeta. U nedavnom, vještački produciranom skandalu koji je nastao kada je Ministarstvo obrazovanja Kantona Sarajevo odlučilo da iz upotrebe izbaci neustavnu kovanicu BHS i uvede ustavni naziv Bosanski jezik (ili Srpski ili Hrvatski za one koji govore te jezike) kao naziv za nastavni predmet pokazalo se da se bosanski jezik osporava i u Sarajevu.

Opravdanje onih koji se protive uvođenju bosanskog u Kantonu Sarajevo slično je onom kojim se koriste srpske ili hrvatske politike, naime, da izučavanje bosanskog jezika kao nastavnog predmeta, od strane Bošnjaka, diskriminira druge narode. Osnovni argument, ako ga tako možemo nazvati, zagovaratelja BHS-a, da je praktično riječ o istom jeziku i da je bilo kakvo izdvajanje bosanskog iz ove skraćenice ustvari vještačka i nacionalistička podjela, jeste legitimizacija jezičke diskriminacije Bošnjaka u RS-u. Jer, ako je već riječ o istom ili zajedničkom jeziku, onda nema nikakve smetnje da bošnjačka djeca u manjem bosanskohercegovačkom entitetu uče srpski ili “bošnjački”, štaviše, samo njihovo insistiranje na bosanskom jeste nacionalistički šovinizam u funkciji razdvajanja. Tako diskriminacija Bošnjaka u Sarajevu legitimizira diskriminaciju Bošnjaka u RS-u i obrnuto. Zaključak koji možemo izvući iz svega ovoga jeste da je bošnjačko pravo na jezik ugroženo na prostoru čitave Bosne i Hercegovine.

Druga dimenzija ovog jezičkog problema jeste upadljiva malobrojnost onih koji brane pravo bošnjačkog naroda da svoj jezik zove kako želi i da ga izučava kroz nastavni predmet odgovarajućeg imena. To temeljno pitanje jednog naroda, koje posvuda u svijetu brane mnogobrojne institucije, čitava akademska klasa, svaki medij koji piše na tom jeziku itd., kod nas zastupa i brane tek dva ili tri medija i tuce javnih ličnosti. Akademska i intelektualna kasta uglavnom je šutjela i, osim nekoliko časnih izuzetaka lingvista koji su se jasno oglasili i odredili u korist bosanskog i tako na sebe privukli vatru, ogromna većina jednostavno je ovo ključno pitanja odšutjela, uostalom kao i skoro sva ostala bitna pitanja po Bošnjake, dok se izuzetno agresivna politička i identitetska (lijeva i “građanska”) manjina aktivno zalagala za nastavak diskriminacije, i to uglavnom zbog vlastitih ideoloških i identitetskih ideja u kojima oni Bosnu i Hercegovinu, tačnije većinski bošnjačke prostore BiH, vide kao posljednji bastion propale jugoslavenske ideje ili pogodno tlo za stvaranje nove, pri čemu im je pitanje “zajedničkog” jezika kamen temeljac.

Još je žalosnija i indikativnija bila tišina organizacija i udruženja koja nose prefiks bošnjački, poput BKZ “Preporod” ili VKBI, a kojima bi raison de etre postojanja i osnovna misija trebala biti borba za prava Bošnjaka, pogotovo na kulturološkom polju, na kojem ima malo važnijih pitanja od prava na jezik jednog naroda. Od njihove šutnje jedino su bili gori izleti čelnih ljudi tih organizacija koji, umjesto da se bave odbranom prava na jezik naroda kojem pripadaju i u čije ime sjede na svojim funkcijama, za to vrijeme beskorisno drže govorancije po raznim manifestacijama, odakle diletantski tumače termine nacije i naroda, pri čemu samo zbunjuju ionako zbunjeni narod, gube dragocjeno vrijeme i skreću pažnju sa suštine problema.

Što se tiče medija, da nije pesimistično pretjerivanje kada smo ustvrdili da pravo većinskog jezika na prostoru BiH zastupa njih samo nekoliko, najbolje se pokazalo upravo na ovom “BHS slučaju”. Ogromna većina medija sa sjedištem u Sarajevu, ili koja ima publiku uglavnom među Bošnjacima, podržala je nastavak neustavne jezičke diskriminacije Bošnjaka. Iako na prvi pogled zvuči gotovo nevjerovatno, ustvari i nije, jer većina sarajevskih medija ne objavljuje sadržaje na čistom bosanskom jeziku, uglavnom miješaju jezičke norme i sve u svemu koristi nešto što bismo zaista mogli nazvati BHS, ili još tačnije SH (srpsko-hrvatski). To nije zbog neobrazovanosti urednika i lektora, nego zbog jasnog ideološkog pa i političkog izbora urednika i vlasnika tih medija, jer većina njih isto tretira i svako drugo pitanje vezano za bošnjačku posebnost, od političkog, preko kulturnog pa do pitanja samog identiteta.

MEDIJSKA OKUPACIJA

A kakva je medijska većina, takvo je i javno mnijenje koje oblikuje. Upravo ta svojevrsna odrođenost medija od većine publike, tj. od stvarne bošnjačke javnosti, jedan je od pokazatelja teškog stanja nacije. Takvi odrođeni mediji kreiraju vještačko i manjinsko javno mnijenje koje ne čini mišljenje većine građana, nego mreže ideološki i interesno povezanih grupa i pojedinaca koji su istovremeno akteri i kontrolori, izvođači i publika istomišljenika, potvrdni povratni mehanizam tim istim medijima.

To je zatvoren (eko)sistem koji je svrha sam sebi i koji je potpuno artificijelan, sasvim van onoga za šta se predstavlja i koga tretira – autentičnu bošnjačku javnost. On je taj koji je glasan i koji je vještačka zamjena za drugo javno mnijenje, ono tihe autentične bošnjačke većine, građana koji su samo objekti, nijemi receptori propagande, bez ikakve prilike za povratnu reakciju. Za takav sistem prioriteti su parazitsko preživljavanje u obliku u kojem već postoji i gušenje bilo kakvog pokušaja da se oslobodi i emancipira autentično i autohtono bošnjačko i masovno javno mnijenje koje bi bilo van njega samog.

Za njega je od životne važnosti da ostane manjinski, interesno umrežen, ideološki monolitan, zatvoren i otporan za bilo kakve smetnje, tj. povratne reakcije onoga na čemu parazitira i zbog čega je i napravljen. Upravo zbog toga, takav sistem ne može dozvoliti sebi da tretira realnost kao takvu, nego mora stalno producirati skandale, određivati lažne prioritete, skretati pažnju bošnjačke većine sa stvarnih problema i držati je na marginalijama, zadavati neizdrživi tempo, uspostavljati trendove koji nisu u interesu bošnjačke većine, nego njega i njegovih sponzora.

Kako takvo medijsko djelovanje izgleda u praksi, najbolje se može vidjeti na nedavnom slučaju kada je bošnjačku javnost više zaokupilo u suštini beznačajno pitanje zašto nije pušten u eter BHT-ov intervju sa Sebijom Izetbegović, nego istovremeni izuzetno značajni i krajnje opasni događaj i po Bosnu i Hercegovinu i po Bošnjake da je Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH praktično počelo ispunjavati želje Milorada Dodika u rušenju pravosudnih institucija BiH. Ovakav očito neprofesionalni i nelogični nesrazmjer u medijskom izvještavanju i vrednovanju važnosti i političke težine različitih vijesti moguć je jedino u uvjetima nečega što bi se najkraće moglo opisati kao medijska okupacija. Nije potrebno posebno spominjati da takav medijski sistem, taj ideološki konglomerat odnarođenih medija izuzetno negativno i agresivno reagira na medije koji mu nisu slični, tj. na one koji se percipiraju kao patriotski i koji su u službi autentične bošnjačke javnosti.

On će se najžešće i najbrutalnije obrušiti na onoga za koga pomisli da ugrožava njegove interese, pogotovo ako je riječ o političarima, novinarima ili intelektualcima koji imaju potencijal da ga uzdrmaju. To je razlog zašto se svaka kritika takvog sistema, takvih medija, njegovih saradnika i apologeta naziva govorom mržnje, dok se svaki govor mržnje proizašao iz organa takvog manjinskog ideološkog sistema naziva slobodom govora. To se možda najbolje primijeti u različitom tretmanu medija i novinara koji su ideološki nepoćudni i koji djeluju van tog sistema i onih koji djeluju kroz njega. Nereprezentativna i ideološki obojena udruženja građana koja se navodno bave zaštitom novinara, recimo, ne pokazuju nikakvu solidarnost s onim novinarima koji se percipiraju kao bošnjački “nacionalisti”, tj. nepoćudni, dok svi drugi, makar se radilo o megafonima najcrnjeg govora mržnje prema Bošnjacima, za njih imaju status polarnih medvjeda, vrste zaštićene od svake kritike.

Zato je moguće da svjedočimo i nebulozama da se javni emiter, poput TVSA, tretira kao navodno “nacionalistički”, i to samo zato što pozitivno tretira teme bitne za Bošnjake, a da se drugim javnim emiterima tolerira to da su partijski megafoni više od decenije. Još jedna potvrda da je riječ o nekoj vrsti paratiziranja, traženju svih prava, ali bez ikakvih odgovornosti, postalo je očito i na pitanju naplate RTV takse koje se pokušava parcijalno riješiti, i to tako da spomenutu TV taksu preko Elektroprivrede BiH uglavnom plaćaju Bošnjaci, dok će sadržaj programa kreirati svi drugi.

STVARANJE LAŽNE SLIKE REALNOSTI

Slično je teška situacija i po pitanju tzv. NVO sektora, pogotovo onog dijela koji se bavi zaštitom ljudskih prava. Iako je ogromna većina takvih organizacija smještena u Sarajevu i na ostalim većinskim bošnjačkim prostorima, one se uglavnom bave svim i svačim osim ljudskim pravima Bošnjaka. Taj sasvim netačno imenovan sektor (jer je riječ o klijentima stranih vlada) lažno se predstavlja kao autentično i autohtono bh. civilno društvo, mada to uopće nije. Ta maska služi mu isključivo da bi se određivalo ko su ugrožene društvene grupe koje treba zaštiti, čiju diskriminaciju treba odšutjeti, ili je čak možda i pozdraviti, i koje su to prioritetne teme kojima se javnost ima zanimati.

Nije ni potrebno spominjati da je rezultat ovakve subverzije od strane mnogobrojnih “Zvezda Granta” stvaranje lažne slike realnosti, gdje se javnost zanima navodnim kršenjem prava čak i potpuno fiktivnih i izmaštanih grupa, dok se najgrublja kršenja ljudskih prava i sloboda čitavog bošnjačkog naroda odvijaju bez problematizacije u javnosti, u potpunoj tišini ili uz prešutno odobravanje. Mogli bismo navoditi stotine slučajeva kada su najgrublji ataci i fizički napadi na Bošnjake, naročito povratnike, a pogotovo kada su to bili napadi iz mržnje na vjerskoj osnovi, prošli u potpunoj tišini od strane inače jako glasnih ljudskopravaša iz ovog NVO sektora. Ta tišina često prelazi i u otvorenu podršku diskriminaciji, čemu smo svojevremeno svjedočili oko pitanja hidžaba u javnom ustanovama. Tada su neki čelnici takvih udruženja (npr. Vera Jovanović u ime Helsinškog komiteta) podržali kršenje ljudskih prava vjernica Bošnjakinja, tvrdeći da “manifestovanje samo jedne vrste vjerskih osjećanja može izazvati nelagodu kod drugih”).

Takva potpuno nenormalna i neprirodna situacija u ovom (ne)vladinom sektoru pokazuje nam da je, kao i o pitanju medija, riječ o djelovanju iz posljednjih namjera i na ideološkim osnovama gdje su proklamirani razlozi postojanja i rada (u slučaju medija, tačno informiranje javnosti, a u slučaju NVO zaštita ljudskih prava) ustvari sasvim zanemareni, a glavni je fokus diskriminatorni i propagandni tretman bošnjačkog kolektiva u smislu svjetonazorskog preodgoja i promjene, kako bi to rekao Tarik Haverić, kulturnog koda.

Da sve to neminovno dovodi i do poremećaja, degeneracije i diskriminatornih trendova i na polju politike, tačnije bošnjačke političke reprezentacije i artikulacije, pokazuje i još jedan nedavni slučaj, onaj s komemorativnom pločom na Vijećnici u Sarajevu. Bez ulaženja u pitanje primjerenosti teksta na spomenutoj ploči ili same inicijative da se on promijeni, skrećemo pažnju na činjenicu da se o inicijativi za promjenu teksta na ploči odlučivalo u Gradskom vijeću Sarajeva, političkom tijelu grada u kojem Bošnjaci čine 81% stanovnika, i da je o tome odlučivalo sedam Srba, sedam Hrvata, pet Ostalih i samo osam Bošnjaka, što govori o dubokoj neravnopravnosti Bošnjaka u smislu političke reprezentacije i zastupljenosti čak i na prostoru gdje su apsolutna većina.

Ni tu nije kraj ovoj političkoj marginalizaciji. Amandmanima na Ustav Kantona Sarajevo utvrđeno je da se Bošnjacima (kao i Hrvatima i Srbima) pojedinačno garantira minimum od 20 posto u Gradskom vijeću, dok Ostalim pripadaju najmanje dva mjesta bez obzira na izborne rezultate. Bez obzira na izborne rezultate! To znači da Bošnjaci, apsolutna većina od 81% građana u Sarajevu, imaju zagarantiranih tek 5 mjesta u Vijeću od 27 vijećnika! Kolike su posljedice svih ovih devijacija na polju medija, kulture i “civilnog društva” i kako se one reflektiraju i na politiku, govori i činjenica da se ovakva nereprezentativnost većinske bošnjačke populacije u Sarajevu, i to da ponovimo: u državi u kojoj je na njene dvije trećine apsolutno nezastupljena i diskriminirana, predstavlja ne kao nešto skandalozno, nenormalno i neprimjereno demokratskom društvu nego se čak i hvali i potiče.

Slična situacija na skoro svakom nivou vlasti, naročito državnom, dok se katastrofalna situacija s bošnjačkom zastupljenošću u javnim institucijama u RS-u ili većinski hrvatskim kantonima, pa čak i nekim mješovitom kantonima, potpuno ignorira i prihvaća kao nešto normalno. Štaviše, kao i u slučaju jezičkog pitanja, takva obespravljenost komplementarna je pokušaju obespravljivanja i na većinskim bošnjačkim prostorima, i jedna drugu nadopunjuju i legitimiziraju.

Ostaviti Bošnjake bez političkog suvereniteta, kulture i identiteta

Upravo ta ideja, da je samodiskriminacija već na dvije trećine prostora Bosne i Hercegovine diskriminiranih Bošnjaka nešto progresivno, pozitivno i napredno, jeste ono što je zajedničko i što je osnovna osobina ovog trenda na svakom njegovom polju. Ta suluda i suicidna zabluda pokušava se predstaviti kao vrhunac tolerancije iako je ta tolerancija sasvim jednostrana i nema nikakvih pozitivnih rezultata po Bošnjake ondje gdje su manjina. Bošnjacima se nameće lažna i maliciozna ideja da su bošnjačka prava i slobode, pogotovo na polju politike, medija i kulture, suprotstavljene samom opstanku Bosne i Hercegovine kao države, pa se rađa monstruozna formula po kojoj je više Bosne i Hercegovine što ima manje Bošnjaka, a što je više Bošnjaka, to je manje Bosne i Hercegovine.

Iako su ovakve monstruozne stupidarije još ranije implicitno bile zastupljene na političkom polju, pa se tako Bošnjacima predstavljalo kao napredno, moderno i progresivno da glasaju za “građanske” stranke koje se NEĆE zalagati za njihova nacionalna prava i slobode, sada se ova formula nestanka spustila i na polje kulture i ljudskih prava. Naravno, jedini i priželjkivani rezultat provođenja i prihvaćanja takve ideje jeste legitimizacija i legalizacija diskriminacije, neutralizacije i potpune marginalizacije Bošnjaka sve do nivoa građana drugog reda, i to tako da Bošnjaci gubitak političkog suvereniteta, vlastite kulture, a na kraju i identiteta prihvate kao nešto neminovno, neizbježno, čak i pozitivno. I tako, dok nam se od strane organizacije sumnjivih namjera i vjerodostojnosti predstavlja navodno sumorno stanje “nacije” u izvještajima sumnjive metodologije, do tada svjedočimo gotovo katastrofičnom stanju bošnjačke nacije po pitanju osnovnih prava i sloboda.

Iz svega navedenog, sasvim je očito da je na sceni, skoro od kraja rata, najkasnije od 2000. godine, pokušaj okretanja točka historije unazad. Na tom je tragu i stalno bombardiranje defetističkim pokazateljima, potenciranje negativnosti, kriminalizacija nacionalnog osjećaja, vulgarizacija i demonizacija patriotskog sentimenta i širenje očaja gdje se navodno loše stanje ekonomije pokušava direktno vezati s bošnjačkom političkom suverenošću tako da je političko, kulturno ili uopće bilo kakvo organiziranje i djelovanje s bošnjačkih pozicija direktno odgovorno za lošu ekonomsku situaciju.

Iako su takve zamjene teza od početka polazište velikosrpskih relativizatora agresije kao i komunističkih apologeta, uočljivo je da su dugotrajnim i upornim ponavljanjem, monopolizacijom medijskog prostora, kidnapiranjem javnog mnijenja i njegovim premještanjem van bošnjačkog tijela u krug glasne manjine, indolencijom i inercijom bošnjačkih “kulturnjaka”, subverzijom civilnog društva, od kompliciranog ustavno-pravnog sistema onemoćalom bošnjačkom politikom koja muku muči u neproduktivnim koalicijama, oni postali skoro pa opće mjesto. Kakvu bi katastrofu za Bošnjake značilo daljnje snaženje ovakvih suicidalnih podvala, njihov ulazak u bošnjački mainstream i legitimiziranje kao činjenica, mislimo da nije potrebno ni spominjati.

Vrijeme je za buđenje “Kamenog Spavača”!

(Izvor: stav.ba)