U mojoj avliji, onako na međi pokraj puta, višnja ima. Nekako je nepravilnog oblika: tanka i vitka te se otpola ukrivila u jednu stranu i nagela prema putu. Nijedne godine kao ove nije ljepše izbeharala. Svako ko prođe putem zastane, čudi se i hvali je:

“E, jest izbeharala, svaka joj čast!”

I ostale voćke su lijepo izbeharale, ali ona sa svog mjesta na kom jeste privlači svu pažnju i poglede ljudi. I tako, ko god u avliju uđe, priča kako će biti roda na njoj. A ne bi roda…

Već nekoliko dana najavljuju nevrijeme. Kažu: mraz, kiša i snijeg. Neki ljudi sa rezervom to prihvatiše, a neki se, Boga mi, zabrinuše za svoje voće i povrće. Ovi drugi su bili i u brizi i u pravu. Jutros je, u sred proljeća, snijeg pao. Težak i mokar. Plaču zaprepaštene bašte. Vidim, kroz okna kućanska, zabrinuta prolaze lica. I nijema.

Nema se tu šta reći… Preko noći snijeg je onu moju na međi višnju natovario svojim teškim nanosima. Odoljevala je toj sili koja se na nju sruči koliko je mogla. A nije mogla dugo. Negdje pred zoru, vrhovi njenih najvisočijih grana poljubiše se sa mokrom zemljom, a njeno stablo na pola puče i ostavi jasnu poruku svim onim posmatračima i meni samom: nikada ne bude onako kako čovjek hoće, niti kako on misli da je dobro, srećom…

Autor: Adnan Spahić