Bošnjak i Srbin iz Potočara pokrenuli su zajednički biznis. Senad i Radenko pokušavaju da mlađim generacijama poruče da je suživot moguć. To čine, kako kažu, kako se rat i genocid nikad i nikome više ne bi ponovili. Porodice Jusić i Simić iz Potočara kod Srebrenice davno su sklopile prijateljstvo, još kada su zajednički gradile vodovod do svojih kuća.

Jusići su Bošnjaci, a Simići Srbi. Dobre komšijske i prijateljske odnose prenosili su i na mlađe naraštaje i njihovo prijateljstvo traje i danas. Priču objavljenu na portalu Deutsche Welle donosimo u cjelosti: Dvogodišnji dječak iz porodice Jusić, Senad, obolio je od meningitisa što je ostavilo trajne posljedice po njegovo zdravlje. Otežano se kretao, ali ga to nije sprečilo da završi školu, zaposli se i stekne porodicu. Do rata u Bosni i Hercegovini bio je sekretar škole u Potočarima. Tu je proveo i rat.

U vrijeme srebreničkog egzodusa 1995. godine, uspio je nekako, kao osoba sa hendikepom, da se ukrca u jedan od autobusa kojim su žene, starci i djeca deportovani ka Tuzli. Pred Kladnjem su ih istjerali iz autobusa jer su naišli na barikadu od stabala oborenih na put. Tu prepreku Senad nije uspio da pređe.

Bošnjak i Srbin iz Potočara pokrenuli su zajednički biznis. Senad i Radenko pokušavaju da mlađim generacijama poruče da je suživot moguć. To čine, kako kažu, kako se rat i genocid nikad i nikome više ne bi ponovili. Porodice Jusić i Simić iz Potočara kod Srebrenice davno su sklopile prijateljstvo, još kada su zajednički gradile vodovod do svojih kuća. Jusići su Bošnjaci, a Simići Srbi. Dobre komšijske i prijateljske odnose prenosili su i na mlađe naraštaje i njihovo prijateljstvo traje i danas.

Priču objavljenu na portalu Deutsche Welle donosimo u cjelosti:

Dvogodišnji dječak iz porodice Jusić, Senad, obolio je od meningitisa što je ostavilo trajne posljedice po njegovo zdravlje. Otežano se kretao, ali ga to nije sprečilo da završi školu, zaposli se i stekne porodicu. Do rata u Bosni i Hercegovini bio je sekretar škole u Potočarima. Tu je proveo i rat.

U vrijeme srebreničkog egzodusa 1995. godine, uspio je nekako, kao osoba sa hendikepom, da se ukrca u jedan od autobusa kojim su žene, starci i djeca deportovani ka Tuzli. Pred Kladnjem su ih istjerali iz autobusa jer su naišli na barikadu od stabala oborenih na put. Tu prepreku Senad nije uspio da pređe.

Pokušavajući da pređem zaglavio sam se među granama i nisam mogao ni naprijed ni nazad. Jedan srpski vojnik me uhvatio za nogu, izvukao na asfalt i uperio pušku da me ubije. Drugi mu je sklonio pušku, nešto opsovao i dodao: ‘Ostavi ga, ja njega poznajem'“, sjeća se Senad i danas. Bio je to jedan iz porodice Simić kojem Senad nije znao ime i koje više nikad nije vidio. Senad: „San o povratku me nikad nije napuštao” Poslije nekog vremena obreo se u Holandiji. “Bio sam tamo sve do prošle godine, radio, djecu podigao i otišao u penziju.

San o povratku u Potočare nikad me nije napuštao. Prije dvije godine sam prvi put nakon rata došao u Potočare na godišnji odmor i da vidim, da li bih kao osoba s invaliditetom mogao ovde da funkcionišem samostalno. Tada sam odlučio da se vratim“, kaže on. Po povratku se susreo sa Radenkom Simićem. Senad je želio nečim da se bavi, a imao je i nešto ušteđevine koju je namjeravao da uloži u neki posao. Tu priču nastavlja Radenko: “Imao sam već nekog iskustva oko uzgoja malina koja je u ovom kraju počela organizovano da se sadi nakon rata. To je ovde trenutno najunosniji vid poljoprivredne proizvodnje u kojoj se uloženo brzo vraća i, što je najvažnije, ima zagarantovan otkup. Predložio sam mu to i tako smo zajednički krenuli u taj posao.

Sve što smo do sada uradili, a uradili smo dosta toga, postigli smo isključivo sopstvenim ulaganjima, bez ikakve pomoći ili donacije. Jedino nam je UNDP donirao jednu trećinu potrebnog sistema za navodnjavanje i to je sve“, kaže Radenko. „Ne želimo u politiku, nismo ni u jednoj stranci!“ Senad i Radenko su na nekoliko parcela, ukupne površine oko 25 duluma, zasadili oko 14.000 sadnica maline i na dva duluma nešto kupine. Očekuju da im se to isplati. Sve rade po savremenim agrotehničkim metodama pripremajujći plantaže za mašinsku obradu. Imaju mnogo planova.

Prvo da razviju sopstvenu proizvodnju do nekih 50 tona malina godišnje. Tada bi mogli da razmišljaju i o nekoj mini-hladnjači, ali za sada im je najpotrebniji dovršetak sistema navodnjavanja, nešto mehanizacije i sistem protivgradne zaštite.

“Sopstvene rezerve smo prilično iscrpjeli. Uslovi za dobijanje kredita kod banke su vrlo nepovoljni. Kamate kod mikrokreditnih organizacija su lihvarske. Od međunarodnih ili nevladinih organizacija koje nešto pomažu, teško ili gotovo nemoguće je dobiti bilo kakvu pomoć, ukoliko nisi stranački igrač jer vlast je ta koja daje zadnju riječ ko će šta i koliko puta dobiti. Mi ne želimo u politiku, nismo ni u jednoj stranci i zato idemo ovim, mnogo težim putem“, kažu gotovo uglas Senad i Radenko.

Pitam ih kako okolina, komšije, prijatelji, familija gleda na to njihovo udruživanje? “U početku je bilo dosta podozrenja, nevjerice, pa i zluradih komentara kako to ne može uspjeti“, kaže Senad. Radenko dodaje: “Govorili su neki čak i da smo ludi, da ćemo propasti, gledajući valjda u kakav poduhvat smo se upustili. Narod ovdje nije navikao da radi na više, da ulaže više čime je i rizik veći. Ovde su navikli kad nešto zasiju i obrade na dva duluma, da je to maksimum.

Mi smo uložili dosta, a i dalje ulažemo. Svakodnevno na plantažama zapošljavamo tri do pet radnika, po potrebi i mnogo više. Ne možemo sami da stignemo uradimo sve što je potrebno“. Senad pomalo ogorčeno kaže da oni ne gledaju “ko je koje vjere i nacije“. “Interesuje nas samo da je pošten i vrijedan radnik. Nastojim da to budu naši sugrađani, komšije. Nije danas lako naći ni radnu snagu. Strancima kad ovde dođu, pa i meni na početku, bilo je čudno da je teško naći radnike, a stalno se priča kako imamo najviše nezaposlenih u regiji, kako ljudi teško žive.

Činjenica je da ima dosta toga, što neki kažu ‘donatorskog sindroma’, da su pojedinci navikli da stalno nešto dobijaju bez rada ili jednostavno više vole da sjede pred prodavnicom i čekaju da im neko plati pivo, nego da odu zarade dnevnicu.“ Razgovaramo o svemu otvoreno jer nismo opterećeni Memorijalni centar Potočari – Srebrenica je na samo nekoliko stotina metara od njihovih kuća. Senad je tu ukopao oca koji je ubijen u srebreničkom genocidu. Izgubio je još dosta članova familije. Radenko zahvaljuje Bogu i kaže da nije izgubio nikog od članova uže porodice. Pitam ih razgovaraju li o ratu, o svemu tome što se desilo?

“Razgovaramo“, kaže Radenko i dodaje: “Razgovaramo o svemu otvoreno jer nismo tim opterećeni. Svjesni smo da prošlost ne možemo da promijenimo, ali možemo da utičemo na to kakva će nam biti budućnost. Najbitnije je da se mi razumijemo u potpunosti. Priča o tome, usudio bih se reći, nas ne razdvaja, već na neki način i spaja jer razmišljamo o tome kako možemo bolje da živimo, a svjesni smo da mnogo toga ne zavisi od nas“.

Senad dodaje da je “to jedna od tema o kojoj mi često pričaju“. “Mi o tome govorimo na jedan drugačiji, rekao bih ljudski način, gdje jednostavno pokušavamo da iz toga mlađim generacijama ostavimo neku pouku, ali u kojoj se ne traži osveta, već se traže putevi kako se takve stvari nikad i nikome više ne bi ponovile. Mislim da je ovo što mi radimo dobar putokaz kako se može graditi suživot.“ Tako kaže Senad koji se aktivno uključio i u rad društvene zajednice.

Uprkos fizičkom hendikepu, jer se kreće u motornim kolicima, on je jedan od aktivista koji su zaslužni da se u Potočarima posljednjih godinu dana asfaltira više ulica i puteva ka obližnjim selima, uvodi ulična rasvjeta, od korova čiste i uređuju velike površine… Pitam ih kako gledaju na lokalne izbore, na šta Senad kaže da “oni od politike očekuju da pomogne svim žiteljima, bez obzira na naciju i vjeru, da zajednički i u što boljim uslovima nastave život na ovim prostorima – a ne da nas i dalje dijeli, zavađa i ne daj Bože, vodi u nove sukobe“.

(Tuzlanski.ba)