Bio je juli. Bio je juli 1995. godine. U Srebrenici je bio genocid. Najstrašniji zločin u historiji čovječanstva. Ljudi su ubijani, mučeni na najmonstruozniji način. Srebrenica- živa rana Bošnjaka, a posebno Srebreničana.

Živa rana onih koji su preživjeli glogote.

Hasanu Hasanoviću brat je umro na rukama na putu ka slobodnoj teritoriji. Pamti Hasan lik mlađeg brata i njegove posljednje riječi. U jakim bolovima osamnaestogodišnji Hasib moli brata da majci ne govori cijelu istinu, moli ga da joj kaže da se nije patio. Na samrti Hasib zna da majčino srce ne može izdržati saznanje o gubitku i patnji najmilijeg bića. A Hasibova majka izgubila je i najmlađeg sina Hajru.

Preživjelim Srebreničanima nije lahko govoriti o dešavanjima iz 1995 godine, ali govore da mi pamtimo. Govore kako ne bismo zaboravili. O putu do slobodne teritorije govorila je i doktorica Fatima Klempić- Dutbašić.

Nisvet Mujanović imao je 11 godina kada je morao napustiti dom. Kao dječak suočio se i sa strašnom istinom da je učitelj kojeg su učenici smatrali uzorom spreman sjesti na tenk i pucati na njih i njihove roditelje

Fajko Kadrić  bio je od onih koji je u Nezuku dočekivao Srebreničane koji su danima hodali do slobodne teritorije.