Nakon 21 godinu od podizanja optužnice i sedam godina suđenja, Haški tribunal će izreći presudu prvom predsjedniku Republike Srpske. Psihijatru po struci, lideru bosanskih Srba tokom rata, pjesniku u duši, bioenergetičaru tokom dugogodišnjeg bježanja i skrivanja. Radovanu Karadžiću alias Draganu Dabiću.

Ova presuda bit će ujedno prva izrečena najviše rangiranoj političkoj osobi s prostora bivše Jugoslavije koja se našla pred Tribunalom, budući da su drugi visokopozicionirani preminuli.

Karadžić je, u zadnjoj godini rata, u Haagu optužen za genocid i druge zločine počinjene u Bosni i Hercegovini. Dvije ili tri godine kasnije, on počinje bježati i skrivati se. Porodična i njegova imovina su godinama zamrznute. SFOR i ostali tragaju, pretresaju različite objekte, ali Karadžića nema. Amerikanci nude i pet miliona dolara kao nagradu onome ko da informacije gdje se krije.

Kad je i zadnja pomisao da će biti pronađen bila gotovo ugašena, Karadžić je uhapšen usred Beograda. Duže brade i kose, opuštenije odjeće, ali ipak Karadžić.

Već u prvim pojavljivanjima u sudnici, najavljivao je da će dokazati da je imao dogovor sa američkim diplomatom Richardom Holbrookeom da neće biti procesuiran. Unatoč bombastičnim najavama, takvi dokazi nisu ni provedeni tokom suđenja.
Više od 500 svjedoka – žrtava, pripadnika UNPROFOR-a, međunarodnih ili domaćih stručnjaka – govorilo je o genocidu i drugim zločinima u BiH ili su ih pak negirali.

Ratni zločinci Stanislav Galić, Milan Martić, Dragomir Milošević, kao i drugi pravosnažno osuđeni, svjedočili su u korist Karadžića ali i negirali zločine.

Sam Karadžić je rekao da su srpsko rukovodstvo činili stručnjaci, pisci, ljekari, advokati i univerzitetski profesori i “ne daj Bože da je bio neko drugi, ko zna kako bi taj rat izgledao”.

“Ništa što se desilo u tom ratu nije proizvod državnog ponašanja. Ja sam čiste savjesti ali teška srca jer rat nije bio po mom ukusu. Bio je strašan i daj Bože da je posljednji”, kazao je Karadžić.

U sudnici je ratni ministar pravde u Republici Srpskoj (RS) Momčilo Mandić sve vrijeme Karadžića oslovljavao “predsjedniče”, dok je on njemu govorio “ministre”. U javnosti, a posebno među žrtvama, suđenje je nerijetko nazivano cirkusom u kojem se sa optuženog ne skida “oreol heroja”.

Posebnu pažnju je privuklo svjedočenje Milorada Dodika, sadašnjeg predsjednika RS-a, koji je rekao da Karadžić nikad nije insistirao na činjenju bilo kakvih zločina, niti je učestvovao u njima.

Prema Dodiku, Karadžić je tražio da se konflikt mirno riješi i da počinioci zločina, pripadnici paravojnih formacija, odgovaraju.
Upitan “da li prihvata ili osporava da su nad Muslimanima i Hrvatima počinjeni masovni zločini”, Dodik je uzvratio: “Tamo je bio građanski rat. Organizovane vojne snage imali su Srbi, Hrvati i Muslimani. Na sve tri strane bilo je kršenja ratnog prava i zločina.”

Unatoč ovakvim izjavama, od presude Karadžiću očekujemo da kvalificira da li je, osim u Srebrenici, genocida bilo i u Ključu, Sanskom Mostu, Prijedoru, Vlasenici, Foči, Zvorniku i Bratuncu.

I to je najneizvjesniji dio presude s obzirom da postoje već presuđene činjenice u vezi s terorisanjem građana Sarajeva, kao i genocidom u Srebrenici, samo je potrebno definirati Karadžićevu odgovornost.

Da bi se dokazala njegova odgovornost za kampanju terora u Sarajevu, u korist Tužilaštva je svjedočilo više od 30 bivših pripadnika UNPROFOR-a. S druge strane, i Karadžićeva Odbrana je pozivala međunarodno osoblje da dokaže da granate koje su pale na pijacu Markale nisu ispaljene s položaja Vojske Republike Srpske (VRS).

Optuženi Karadžić je najavljivao da će svjedočiti u svoju korist i otkriti “sve laži Tribunala”, ali na kraju je odustao smatrajući da su dovoljno rekli svjedoci.

Karadžić je iz pritvora podnosio različite zahtjeve Tribunalu. Zatražio je da Ujedinjene nacije (UN) sprovedu istragu o povećanom broju malignih oboljenja među pritvorenicima Haškog tribunala. On smatra da je neuobičajeno da se na tako malom prostoru pojavi toliki broj oboljelih.

Žalio se i na hranu, kazavši da je smrznuta i da se podgrijava u mikrovalnoj pećnici, da je lošeg kvaliteta i neobičnog okusa za ljude s Balkana.

Karadžić je za pritvor rekao da je “više starački dom” u kojem su “intelektualci”, i “rijetko ko može da se privikne na druge ukuse i pojede obrok”. Prema Karadžiću, holandski pritvorski sistem nije za krhke ljude u trećoj dobi.
Tužilaštvo u Haagu je za ovog sedamdesetogodišnjaka zatražilo doživotni zatvor kako bi se postigla pravda za žrtve Sarajeva, Srebrenice i drugih gradova.

Prema Tužilaštvu u Haagu, teroriziranje glavnog grada, nasumično granatiranje, masovna pogubljenja, uzimanje pripadnika snaga UN-a za taoce, okrutnost kojoj su bile izložene mnoge žrtve, prevelika je tragedija da bi se shvatila, ali zajedničko joj je – Radovan Karadžić.

Njegovo neiskreno žaljenje i orkestrirane odluke, prema Haškom tužilaštvu, sol su na ranu svakoj žrtvi koja pati bez svojih voljenih i pokušava se suočiti s morama prošlosti.

Budući da se dugo skrivao i da mu je sada 70 godina, a i neizvjesno je da li će u presudi biti, uz Srebrenicu, kvalificiran genocid i u slučaju drugih općina, vjerovatno će žrtve biti razočarane. S druge strane, ako prođu optužnice koje se odnose na Sarajevo i Srebrenicu, Karadžić će biti razočaran.

Bilo kako bilo, očekujemo historijsku presudu koju će izreći južnokorejski sudija O-Gon Kwon. Po svemu sudeći, svi ćemo biti nezadovoljni.

NTV/BIRN