Čujem da danas mnogi govore da, ako opet bude rata, više ne bi uzeli pušku u ruke. Ne bih je ja uzeo ni onda – da nisam morao.

Pogledam prema gradu i čujem pucnje. Čujem kako ljudi govore da je pao most. Vidim izbjeglice prolaze pored moje kuće. Ne prođe puno a pogide komšija Hasan. Pogide mi i drug Kemo. Puca se na sve strane. Pogledam u bešiku i vidim sina, ni zubi mu nikli nisu, a puca se. On mi se smije i gleda me onim očima; maksum još ništa ne zna, ne razumije. Pogledam ženu, boji se, nagovara me da bježimo, a ja šutim i govorim kako nemamo gdje i da sve to neće potrajati dugo. Mati mi se stara boji, ilelače. Pušku sam morao uzeti i otići na liniju.

Kako sam znao da moram? Oni su sa one strane nadirali da prođu, a nisu nosili cvijeće, pucali su. Iza mene u kući je ostajalo sve što volim kada sam, teška srca, odlazio na liniju. Liniju nisam povukao ja, rovove kopao jesam. Borio sam se da ostanem čovjek na liniji, u akcijama. Jednom je malo falilo da pokleknem.

Rekoh, da mi je poginuo drug Kemo. Nije poginuo od metka, nego ga zaklali, unakazili i ostavili na ledini. Tek kroz nekoliko dana smo mogli izvući njegovo tijelo. Tražio sam da ja izvučem Kemu. Vukao sam bezlično tijelo, isječeno, iskrvavljeno. Nije mi nimalo ličilo na njega. Na onog mog Kemu koji je sa mnom bihuzurio sve cure u našoj mahali, Kemu koji je mogao pojesti pet šampita u čaršijskoj slastičarnici, onog od čijih šala te od smijeha zaboli stomak i obrazi te zabole. Vukao sam ga i mislio, kako ću mu materi Zineti na oči. Osta ona jadna sama na pustoj zemlji bosanskoj. Neće ga nikad oženiti, niti toliko spominjanu snahu u kući dočekati da joj u svemu pomogne.

Kada sam Kemino tijelo odvukao na sigurno, sjeo sam i zapalio. O njemu su brigu preuzeli drugi. Onda sam čuo žamor vojnika, govorili su kako su Kemine oči ostale iste, kao da je živ, nije ih ni zatvorio. Ustao sam i pogledao. U očima mu zaista isti onaj sjaj, ona sreća kad vikne svojoj Zineti: “Ima li se šta jesti? – a ona blagim glasom zovne na vrelu sirnicu; ili kad zvizne lijepoj kćeri komšije Mujage, a ona se obazre i preko ramena mu se nasmije. Ode moj Kemo, oči moje lijepe ostaše otvorene, željne dunjalučkih ljepota. Rukom sam mu ih zatvorio.

Sjeo sam i zapalio, mada nikada pušio nisam. Ogorčen, dotučen, smrvljen i odjednom bolestan i bijesan da bjesniji ne mogu biti, čuo sam da dovode njihovu dvojicu živih. Repetirao sam pušku i krenuo prema njima. Preuzeo sam vojnike i usmjerio ih u unutrašnjost tamnog rova. Naši su me pokušali odvratiti, ali sam ih odbio. Sjeo sam preko puta dva vojnika i uperio pušku u njih sa samo jednim nijetom, pobiti gamad. Ovi i ovakvi su ubili mog Kemu, mislio sam. Sa jasnom namjerom da ih brzo pobijem, odjednom se odnekud, ni danas-dan ne znam kako, javila misao da ih napojim.

“Hoćete li vode?” – pitao sam.

“Ja bi’ vode, molim vas, krepa’ od žeđi” – pružavši ruke prema ponuđenoj čuturici rekao je jedan od njih.

“Znam da ćete nas pobiti, ali vjerujte, mi nismo ubili nikoga, niti ratujemo zato što volimo, nego zato što moramo, imam sina kod kuće, momčića, nemojte molim vas da ostane siroče” – rekao mi je vraćajući praznu čuturicu.

U tom trenutku, u onom mraku rova, zasvijetlile su njegove oči. Umalo mi puška ispala nije, iste one oči i isti onaj sjaj koji je imao moj Kemo. Odjednom više nisam držao pušku, a stiskao sam je rukom, nisam više bio naoružan, znao sam da neću imati snage da pucam. Mislio sam kako i njega možda čeka neka Zineta, kako i on možda ima nekog druga kome će srce za njim od bola puknuti. Ako ja ubijem njega, zbog Keme, neki će njegov drug nekoga drugog ubiti zbog njega, i smrt stati neće, a ja ću biti jedna halka u njenom lancu. Rekao sam da krenu ispred mene. Odveo sam ih ispod brda, na početak šumarka koji nas je razdvajao od one tamo strane, na početak šumarka kroz koji sam vukao svog Kemu.

“Hajde, bježite sad svojima!” – uzviknuo sam.

Potrčali su, nekoliko puta se osvrnuvši kao da su bili uvjereni da ću pucati, a zatim nestali u zelenilu šume. Pitao sam se godinama, jesam li tog dana izdao Kemu, i nikada nisam našao odgovor, ali sam naučio živjeti sa tim pitanjem.

Od rata je prošlo puno, puno godina. Jednog smo dana onaj dječak iz bešike i ja otišli da sa ono malo para što smo zaradili kupimo nešto crijepa, da ga poredamo na nedovršenu ploču naše kuće. Grad je u to vrijeme bio otvoren, vratio se svako na svoje. Nije više bilo bitno da li crijep ili bilo šta drugo kupuješ od naših ili njihovih, nego se opet počelo gledati gdje je jeftinije, jer se moralo tako. Prodavač građevinskog materijala se skamenio kad me ugledao, tada nisam shvatio zašto. Zbunjeno je pitao zašto kupujemo tako malo crijepa, kako ćemo to i gdje prevesti. Imali smo konja i gumarice, ali je on ponudio da crijep ipak o njihovom trošku dovuče kamion. Taj dan na našem placu se pojavio kamion sa materijalom za čitav krov. Građa, crijep, sve je bilo tu, kao i poruka koju mi je rekao momčić koji je dovezao kamion, da se gazda , njegov otac, zahvaljuje za čuturicu vode i za život. Pomilovao sam sina po glavi. Od toga dana mi je bilo još lakše živjeti sa pitanjem, jesam li izdao Kemu.

O autoru:

Jasmin Ibranović rođen je 30. 09. 1987. godine u Brčkom, Bosna i Hercegovina. Živi u Brki kod Brčkog. Po zanimanju je diplomirani pravnik. Dobitnik je nagrade „Novosarajevsko pero“ za 2013. godinu u konkurenciji mladih autora, koju dodjeljuje Udrženja za kulturu – Novo Sarajevo. Objavio je kjigu kratkih priča i pjesama  pod nazivom „Miris rodne grude“. Ibranovićeve pjesme uvrštene su i u zbornik „Garavi sokak“ Inđija (2013).