Odgajati dijete je stravično naporna zadaća. Toliko naporna i teška da je prava sreća što ne postoji zabilježeni slučaj da je neko odustao od roditeljstva zato što je drugdje pročitao ili čuo da jeste. Zbog produženja ljudske vrste, sreća pa ne učimo iz tuđih grešaka. Stvari se dodatno kompliciraju i time što u ovom slučaju, ma kako naporno radili i ma koliko se trudili, i dalje nemate nikakvu garanciju da ćete cijeli zadatak uspješno privesti kraju. Mali pad koncentracije, samo jedno malo i duboko intimno tipa – ma ne mogu se sad baviti time odustajanje može za posljedicu imati katastrofu. Nagrada za uspješno obavljen posao je nevjerovatno velika, istina i bog. No ipak: da znate u šta se upuštate, da li biste opet sve isto?

Ja sam školski primjer napornog roditelja. U sve sam se miješala i sve kontrolirala negdje do 16. godine. Apsolutno sve, od digitalnog traga do provjere roditelja sinovih prijatelja. Rano, negdje oko treće godine, shvatila sam da je moja primarna uloga u njegovom životu da budem orijentir i podrška, a da njegovom voljom ne mogu upravljati. I bila sam ful fajn s tim. S druge strane, znala sam i da sam donosila neke odluke koje su se ticale direktno njegovog života i budućnosti, a da ga o tome ništa nisam pitala. S ove distance vidim da mi te odluke, mada su tada djelovale tako, i nisu bile najmudrije. Da sam bila sama u svemu tome, ni po’ muke. Napraviš grešku, poslije greške sabereš gubitke i naučene lekcije, i ideš dalje. Kad si roditelj ili staratelj naravno da i dalje praviš greške, jer niko nikada ništa nije završio/la besprijekorno, ali imaš i odgovornost za drugo živo i dišuće biće. Imaš, ukratko, manje prava na grešku. Nije li to zastrašujuća stvar, nemati pravo da griješiš? Da sam, dok sam s nestrpljenjem čekala plusić na testu, sve ovo znala, da li bih sve isto? Iz ove perspektive, postoji cijelo jedno more stvari koje bih drugačije napravila. Na prvom mjestu, sve svoje potrebe i sve što sam ranije naučila bih stavila na stranu. Ranije bih osvijestila da posljedica neke ishitrene odluke rijetko dolazi brzo, nego na naplatu stiže tek godinama ili čak decenijama kasnije. Bolje bih razumjela da, jedan put kada se odlučite da rodite, potpisujete blanko ugovor kojim dopuštate da vaše vlastito srce nastavi kucati izvan vas. A, to je teško. To je strašno teško. Za to treba hrabrosti.

Svako od nas suštinski pipa u mraku vlastitog neznanja dok odgaja djecu. Svejedno je koliko ste knjiga pročitali, primjera analizirali, savjeta poslušali – najveći dio toga ćete morati sami. Moj recept je bio kontrola vanjskog okruženja i nevjerovatna, zbilja enormna količina razgovora i otvorenosti. Desetine hiljada sati uloženih u razgovore su se, a ovo pišem 24 godine kasnije, isplatile. Odgojila sam dobrog i razumnog čovjeka. Ipak, voljela bih da sam, kad su mu bile tri, znala da ne odgajam dijete nego čovjeka. Bilo bi lakše i njemu i meni. I, molim vas, nemojte me zapratiti za više savjeta, jer ovaj recept je radio u našem slučaju: ponekad sam znala pretjerati sa solju, nekad sam pak odveć medila stvari, ali se na kraju ispostavilo da sam dobro skuhala. Ne znači da bih i svaki sljedeći put. Roditeljski instinkt vas zna i slagati, dva puta ga provjeravajte prije nego odrežete tu odluku. Jer, ne tiče se ona samo vas. Zapravo, malo koja druga odluka u životu je tako posvećena svemu i svakom drugom prije nego vama. A opet, dok dišete na ovom svijetu ta odluka ostaje s vama i kroji sve vaše misli, sva vaša osjećanja.

Čuvajte djecu. Životom ih štitite.

Piše: Najra Krvavac/ladiesin.ba