Prije tačno 28 godina u jednoj od, tvrde mnogi, najpresudnijih bitki u prošlome ratu za slobodu sjeveroistočne Bosne, a možda i cijele BiH, poginuo je Senad Mehdin Hodžić. Imao je 35 godina, i dva završena fakulteta.
-Dok nije rat izbio, išao je u Zagreb, jer je htio postati viši policijski inspektor, stalno je nešto učio, priča nam Senadova majka Hurija, kojoj godišnjice ništa ne znače.
Ona samo iščekuje noć, ne bi li je, kaže nam, dragi Bog opet počastio, i doveo joj je Senada u san.

-Mi se tako sastajemo, i, čini mi se, kako vrijeme prolazi, sve mi češće dolazi. Nekada, po nekoliko noći zaredom, i ja jedva čekam da zaspim. K'o da ga živog vidim. Ispričamo se o svemu, ja počnem plakati, a on mi ne da. Probudim se, jastuk sav mokar. Ružim, kobajagi, ja njega, što me nije poslušao, a on neće o tome da govorimo, kazuje nam Hurija, koja nikako ne može zaboraviti onu torbu što je aprila ‘92. godine bila spakovala za Mehdina, da ide sestri u Švajcarskoj.

Bosna je moja zemlja

-Ajša ga je zvala da dođe kod nje, on je samo odmahivao rukom. Nismo čestito ni mogli razgovarati, uvijek je negdje odlazio, krio se, jer je napustio MUP, pa su ga proganjali neki i danas viđeni ljudi kod nas, priča nam Hurija, i suze ne može zaustaviti.
Senad Mehdin Hodžić je radio u MUP-u Republike Hrvatske, na morskoj obali, i kada je vidio šta se dešava, vratio se u svoju Tuzlu. Četvrtog aprila već bio je član Patriotske lige, o čemu majka nije ništa znala. Ona je i dalje pakovala njegovu torbu.

-Imao je dosta knjiga, znala sam koje je najradije čitao, pa sam mu htjela i jednu od njih staviti, da mu bude lakše u tuđini. Jednog dana je samo stao preda me, i rekao mi da on nigdje ne ide:

-Majko, nije moja zemlja Švajcarska, Bosna je moja zemlja, i ja hoću da se borim za nju, kazao je, i više nije bilo priče. Poslije nekoliko dana mi je gotovo naredio da ja idem Ajši. Opirala sam se, gdje da ga ostavim samog, ko će mu kuhati, spremati, a on je je rekao da će njemu biti lakše ako bude znao da sam ja na sigurnom. Otišla sam 17. aprila, govori Hurija, i zašuti.
Da li je mislima u porodilištu kada se sestra pojavila s nekoliko beba, kao štruca poredanih na njenim rukama.

-Pitala je čija je ovo beba, ja se javih, a sestra, malo u šali, malo ozbiljno, kaže, kad on zaplače, svi počnu za njim plakati. Uvijek je bio borac i vođa, od malih nogu, priča Hurija, koja je skoro četiri godine kucala na sva vrata u ovoj državi, pa i na ona u Predsjedništvu BiH, tražeći da se posmrtni ostaci njenog sina prenesu iz Zaseoka kod Sapne, gdje su ukopani u noći desetog maja, u harem džamije Hemlijaši, u kalesijskoj mjesnoj zajednici Memići.
Smatrala je da ima pravo na to da joj makar mezar njenog sina bude blizu kad ga već nije uspjela živog sačuvati.

Petnaestak dana prije pogibije, Hodžić je preuzeo dužnost komandanta taktičke grupe Teritorijalne odbrane Zvornik sa sjedištem na slobodnoj teritoriji Sapne. Zajedno sa Hajrudinom Mešićem, kapetanom Hajrom, a uskoro i sa Hasetom Tirićem, organizovali su odbranu naroda sa te slobodne teritorije. Teško je iz ovoga vremena objašnjavati.

Ljudi sluđeni, ne shvataju šta se dešava, ali shvataju glavno, zlo je, i još veće se sprema. Sa svih strana stižu vijesti o tome da bivša JNA i četnici pozivaju na predaju, odvode muškarce iz sela, ubijaju, narod je u zbjegu, po šumama.
Između Kalesije i tog područja na kojem je bio Mehdin sa svojim borcima protezala se teritorija koju je neprijatelj htio osvojiti. No, prvo je morao obračunati se sa braniteljima. U prvi mah izgledalo je kao lagan zadatak. Jer, prema oružju, bio je to susret Davida i Golijata.
Nesretna okolnost je bila to što su dan prije dva branitelja poginula, dok je Hajro Mešić ranjen.
-Zbog toga su kapetan Hajro i jedna grupa boraca otišli tog 10. maja u susjedno selo na dženazu, pričao je kasnije Hase Tirić.
U jutarnjim satima 10. maja 1992. godine neprijateljske snage, koje su već iza sebe imale na hiljade pobijenih civila, sa oklopno-mehanizovanim jedinicama ulaze u Zaseok.

Sopstveni strah prvo pobijedi

-Meni su pričali mnogi kako je Mehdin poginuo. Bili su u okruženju, gađali su ih granatama, približavali su im se tenkovi, čule su se haubice. Neki su bili pripremili bombe da se ubiju, kako ne bi živi pali u ruke dušmanu. Činilo se da nemaju nikakve šanse, ali je Mehdin nekako uspio da ih rasporedi u dvije grupe. Uz to ih je i tješio, govorio im je, da svaka granata ne ubija, i da je najvažnije sopstveni strah pobijediti, priča nam Hurija.

No, jedinice neprijatelja su se približavale, preko megafona su pozivali na predaju. Tutnjalo je i na zemlji i na nebu. U Muzeju narodnih heroja oslobodilačkog rata, na sarajevskom Vratniku, svaki od tih heroja ima svoje mjesto: Adil Bešić, Izet Nanić, Mehdin Hodžić, Hajrudin Mešić, Nesib Malkić, Safet Hadžić, Safet Zajko, Enver Šehović i Midhad Hujdur su devet branilaca za državu i slobodu BiH i svih njenih građana, koji su posthumno odlikovani najvećim ratnim priznanjem – Ordenom heroja oslobodilačkog rata. (Kako ne primijetiti da je ovdje morao da bude i legendarni komandant Žepe Avdo Palić!).
Na mjestu koje pripada Senadu su i podaci iz njegove biografije, s kazivanjima saboraca.
Sa Edhemom Omerovićem Titom više puta sam i ja razgovarala pišući tekstove o Hodžiću. Rekao je, sjećam se, da ga je volio kao najrođenijeg. Bio je komandant koji je prvi jurišao, pa je tako bilo i tog 10. maja.
U Muzeju je i izjava Isaka Nočića, iz Zaseoka:

-Imao sam u rukama onu staru pušku M48. Smatrao sam tada da mi je to tenk u rukama, ali kada sam vidio pravi tenk u borbenim djelovanjima shvatio sam da nemam ništa u rukama, rekao je Nočić.
Prvi tromblon koji su ispalili pogodio je tenk neprijatelja, ubrzo je pogođena i samohotka, iznenađeni ‘Golijat’ se počeo povlačiti.
Mehdin je tada svojoj šačici boraca povikao ‘Juriš’, i oni su krenuli za njim, kao što su i u njegovom djetinjstvu djeca išla za njim, kao što su i sve bebe u porodilištu plakale kada bi on počeo.
Međutim, dio neprijateljskih vojnika je bio zaostao, i iz šiblja se, pričali su majci Huriji, začuo rafal. Kapetan Senad, Mehdin Hodžić je bio pogođen, smrtno.
Pužeći su ga njegovi saborci izvukli sa tog mjesta, i nastavili bitku. Uskoro su svi neprijateljski vojnici nestali iz njihovog vidokruga.
-Nije bilo toga borca koji nije plakao kad smo čuli da je poginuo. Ali svaki je plakao krijući se od drugog da neko ne pomisli da je kukavica, pričao je Omerović.
Na šehidskom mezarju u Zaseoku, zajedno sa komandantom, bili su ukopani i Bahrija Karabegović, Adin Salihović, Hasan Salihović, Ramiz Memić, Ismet Garibović i Šefik Garibović.
Da bi se nekako odužila tom jedinstvenom, hrabrom čovjeku, njegova jedinica je odlučila da se nazove po jednom od njegovih nadimaka, jer, pored kapetan Senad, to je bio i Labud.
Odabrali su ime Crni labud. Kao što su crni labudovi rijetki, takav je bio i njihov Mehdin.
Huriji je, kaže nam, bilo jako teško kada je, posjetivši u Sarajevu Muzej narodnih heroja, poželjela da ode i na DIF, gdje je Mehdin studirao i gdje mu je bio podignut spomenik.
-Osvrćem se, nema spomenika, i na kraju vidim sinovljevo ime na jednoj metalnoj ploči. Poslije mi je rečeno, da su morali to uraditi po nečijoj naredbi. Bilo mi kao da je po drugi put umro. A onda sam pomislila, doći će meni moj sin u san, kaže nam Hurija.

Senad Mehdin Hodžić je i Zlatni ljiljan, i posthumno činovani brigadni general. On je prije svega Hurijin i sestrin ponos.

PIŠE: EDINA KAMENICA