Eskalacija sukoba na Bliskom istoku ponovo je uzdrmala svjetska energetska tržišta. Rast cijena sirove nafte na globalnim berzama gotovo se redovno prelijeva i na maloprodajne cijene benzina i dizela, pa se i u Bosni i Hercegovini već govori o novim poskupljenjima.
Kako će se nova poskupljenja odraziti na ekonomiju naše zemlje i jesu li domaćinstva, imajući u vidu prosječne plate i strukturu potrošnje, spremna podnijeti novi talas rasta cijena?
Za komentar smo pitali ekonomskog analitičara, profesora Edina Glogića. Tekst prof. Glogića za ntv.ba na ovu temu prenosimo u cjelosti.
ENERGETSKA NEIZVJESNOST I EKONOMSKA REALNOST – ANALIZA RANJIVOSTI BOSNE I HERCEGOVINE NA NAFTNE ŠOKOVE
Autor: prof. dr. sc. Edin Glogić
Globalna energetska scena ponovo se nalazi u stanju visoke pripravnosti. Izvještaji agencije Reuters o rastu cijene sirove nafte tipa Brent na nivou od 80,89 USD po barelu, uz naglašene rizike prohodnosti Hormuškog moreuza, nisu samo suhoparni tržišni podaci. Za malu i otvorenu ekonomiju kakva je Bosna i Hercegovina, ovi brojevi predstavljaju rane indikatore potencijalnog inflatornog pritiska koji se neumoljivo prelijeva iz globalnih centara moći direktno u novčanike naših građana. Kao neko ko se decenijama bavi revizijom i finansijskom analizom, smatram da je ključno demistifikovati kanale kojima ovi šokovi prodiru u naš sistem i ispitati do koje mjere je naš “ekonomski imunitet” oslabljen prethodnim krizama.
Strukturalna zavisnost: Zašto nas svaki potres pogađa jače?
Naša prva i osnovna linija ranjivosti leži u potpunoj uvoznoj zavisnosti od naftnih derivata, što nas stavlja u poziciju pasivnog posmatrača koji nema mehanizme za kontrolu ulaznih troškova. U Bosni i Hercegovini se cijena goriva formira po principu uvozne paritetne cijene, što u praksi znači da se na baznu cijenu derivata sa regionalnih tržišta dodaju troškovi logistike, distributivne marže i fiksni državni nameti. Podatak da je u Federaciji BiH tokom 2025. godine uvezeno preko 1,2 miliona tona naftnih derivata, što predstavlja rast u odnosu na prethodnu godinu, jasno ukazuje na to da naša privreda ne smanjuje svoju energetsku intenzivnost uprkos globalnim trendovima zelene tranzicije. Svaki poremećaj na globalnom tržištu se, zbog odsustva domaćih strateških rezervi i domaće proizvodnje sirove nafte, gotovo trenutno reflektuje na maloprodajne cijene na pumpama, bez ikakvog “vremenskog amortizera” koji bi privredi omogućio period prilagođavanja.
Pored direktnog uvoznog kanala, ne smijemo zanemariti ni takozvani “valutni kanal” koji često ostaje u sjeni sirovinske cijene. Iako je konvertibilna marka, putem valutnog odbora, fiksno vezana za euro, nafta je roba kojom se na globalnim berzama trguje isključivo u američkim dolarima. To stvara specifičan rizik: čak i u situacijama kada je cijena nafte na svjetskom tržištu relativno stabilna izražena u dolarima, jačanje američke valute u odnosu na euro automatski povećava nabavnu cijenu energenata u konvertibilnim markama. Ovaj dvostruki pritisak – kroz cijenu sirovine i kroz kursne razlike – čini bosanskohercegovačku ekonomiju izrazito osjetljivom na geopolitička preslagivanja u kojima dolar služi kao sigurno utočište, što je trenutno slučaj usljed eskalacija sukoba i neizvjesnosti na ključnim transportnim rutama.
Mehanizam prelijevanja: Od transportnog troška do potrošačke korpe
Kada govorimo o lančanoj reakciji poskupljenja, ona nije samo teorijska mogućnost, već matematička izvjesnost u ekonomiji sa niskom konkurentnošću i visokim udjelom fiksnih troškova. Prvi udar je direktan i pogađa mobilnost – kako privatnu tako i poslovnu. Međutim, mnogo opasniji je sekundarni talas koji se širi kroz transportno-logistički kanal. Dizel je osnovno pogonsko gorivo za cjelokupan prevoz robe, javni saobraćaj, komunalne usluge i tešku građevinsku mehanizaciju. Povećanje cijene transporta momentalno podiže cijenu svake namirnice na polici, jer logistika često čini značajan procenat finalne cijene proizvoda. Posebno je alarmantna situacija u sektoru hrane, koji je u BiH već pod pritiskom. Hrana u našoj zemlji apsorbuje gorivo u svakoj fazi: od sjetve i žetve modernom mehanizacijom, preko prerade i pakovanja u ambalažu koja je često derivat petrohemijske industrije, pa sve do distribucije putem hladnih lanaca koji zahtijevaju konstantan utrošak energije.
Inflatorni pritisci u Bosni i Hercegovini za 2026. godinu ne dolaze na “prazan teren”. Sa prosječnom inflacijom od 4,0% u 2025. godini, naš ekonomski sistem se već nalazi u režimu povišenih očekivanja, gdje su indeksi cijena i plata postali mnogo reaktivniji. Kada energija poskupi, ona ne utiče samo na ukupnu inflaciju, već duboko prodire u “jezgro” inflacije kroz cijene usluga poput ugostiteljstva, održavanja i zanatskih radova. Centralna banka BiH je s pravom upozoravala na važnost praćenja ovih sekundarnih efekata, jer jednom kada se inflatorna očekivanja “ukorijene” u ugovore i plate, njihovo suzbijanje postaje mnogo teži i skuplji proces koji često zahtijeva restriktivne mjere koje guše ekonomski rast.
Socijalna ranjivost i fiskalna (ne)moć države
Analiza kupovne moći bh. građana otkriva zabrinjavajuću sliku socijalne izdržljivosti. Iako je prosječna neto plata na kraju 2025. godine dosegla nivo od 1.633 KM, taj podatak, kao i svaki prosjek, prikriva duboke nejednakosti. Medijalna plata, koju prima većina radnika, znatno je niža, što znači da je udar poskupljenja na niže i srednje dohodovne slojeve nesrazmjerno veći. Prema podacima o potrošnji, hrana, stanovanje i energija čine oko 54% ukupnih izdataka prosječnog domaćinstva. U ekonomskom smislu, to znači da naši građani imaju izuzetno malo “diskrecionog prostora” – novca koji preostaje nakon što se podmire osnovne potrebe. Svako novo poskupljenje energenata direktno siječe taj prostor, primoravajući domaćinstva na bolne rezove: smanjenje kvaliteta prehrane, odgađanje zdravstvenih pregleda ili redukciju grijanja, što dugoročno narušava ljudski kapital i opšti društveni standard.
Pitanje koje se logično nameće jeste: šta država može i treba učiniti? Fiskalni okvir Bosne i Hercegovine je kompleksan i često trom. Na svaki litar goriva, država inkasira fiksne akcize i namjenske putarine, što ukupno iznosi između 0,70 KM i 0,75 KM po litru. Iako bi smanjenje ovih nameta donijelo brze rezultate na pumpama, to bi istovremeno ugrozilo javne prihode u trenutku kada se budžetski deficit širi prema projekciji od 2,6% BDP-a. Kao zagovornik racionalne ekonomske politike, smatram da opšte rezanje akciza nije najsretnije rješenje jer je “skupo i regresivno” – više koristi onima koji voze luksuzne automobile nego onima koji se oslanjaju na javni prevoz. Umjesto toga, fokus mora biti na targetiranim mjerama: uvođenju energetskih vaučera za socijalno ugrožene, subvencijama za poljoprivrednu proizvodnju kako bi se stabilizovala cijena hrane, te pojačanom nadzoru nad formiranjem marži kako bi se spriječilo neopravdano profiterstvo pod plaštom globalne krize.
Zaključno, danas se nalazimo se u procjepu između kratkotrajnog tržišnog šoka i realne opasnosti od dugotrajnije krize opskrbe. Moja procjena je da se Bosna i Hercegovina trenutno kreće u scenariju koji kombinuje privremeni rast cijena sa rizikom “tvrde” inflacije, ukoliko se geopolitička situacija na Bliskom istoku ne stabilizuje u narednim sedmicama. Najveća opasnost leži u scenariju dugotrajne eskalacije koja bi dovela do fizičkih prekida u logističkim rutama, što bi za zemlju sa našom strukturom potrošnje i uvoznom zavisnošću značilo ne samo ekonomsku, već i socijalnu krizu. Upravljanje ovim rizicima zahtijeva proaktivnu ulogu institucija, jer u svijetu stalnih poremećaja, pasivno čekanje da se tržište “samo smiri” više nije opcija koju naša ekonomija može sebi priuštiti.