Pokušate li takvima bilo šta reći protiv Josipa Broza, odmah će vas izvrijeđati, proglasiti vas bezboraznikom i bezumnikom. Upravo tim epitetima je „počašćen“ potpisnik ovih redova, samo zato što je pokušao reći da ne treba drugoga vrijeđati samo zato što drugačije misli. No, ne treba im zamjeriti; upravo u Titovo vrijeme su oni koji su drugačije mislili zatvarani, proganjani, maginalizirani pa i ubijani.
Naravno, Tito i društveni sistem koji je on kreirao i vodio imao je i dobrih strana. Ne bih o njima. Imao onih koji vode brigu o tekovinama „najvećeg sina naših naroda i narodnosti“, kako mu vole tepati. Postoje čak i udruženja kojima je to i cilj: čuvanje uspomene na Josipa Broza Tita.
Potpisnik ovih redova nema visoko mišljenje o Titu kao političaru.
Zamislite majstora koji napravi kuću, most ili nešto drugo i onda se to uruši samo desetak godina nakon majstorove smrti. Znate onu: Drži vodu dok majstori odu. Tako je nekako bilo i sa najvažnijim Titovim projektima: SFRJ, Pokretom nesvrstanih, bratstvom i jedinstvom i samoupravljanjem. Ništa od toga nije ostalo. Doduše, Pokret nesvrstanih još uvijek postoji, ali njegov uticaj na globalna politička kretanja je isti kao i uticaj mjesne zajednice, recimo, Gornje Hrasno. Dakle, nikakav.
Ipak, tri su stvari zbog kojih ne volim Tita Maršala.
Prvo, zato što sam ja – Fahrudin, sin Muhamedov i Fatimin – svoj maternji jezik morao da zovem – srpsko-hrvatski jezik.
Drugo, zato što je moj babo Muhamed u vojnoj knjižici, u rubrici nacionalnost, morao da napiše – NEOPREDIJELJEN. Svaki jovo ili ivo mogao je da se izjasni kao Srbin ili kao Hrvat, a moj babo, Muhamed i svi muslimani, morali su da napišu da su – niko i ništa, neopredijeljeni.
I treće, Bosna je tokom Drugog svjetskog rata predeverala sve neprijateljske ofanzive, i Kozaru, i Neretvu, i Sutjesku… Kad god bi partizanima zagustilo, bježali su u Bosnu. Poslije rata, u vrijeme izgradnje SFRJ, Bosna nije dobila niti jednog metra autoputa.
F. S.