Ponekad ne vidimo ono što nam je pred očima, a dioptrija na naočarima s tim obično ima malo veze.
Prosute su mrvice koje se mogu slijediti, ostavljeni tragovi onima kojima je do čitanja, i svjedoci su ostavljeni da posvjedoče.
No vrijeme briše sve i kamen pretvara u prašinu. Nešto pojedu godine, speru kiše i raznesu vjetrovi a podosta upropasti ljudska trapavost, neodgovornost, nehat, slučaj i brezobrazluk.
Ne pozivajući za svjedoka knjige koje sigurno više znaju, rizikujem da korakom potražim mrvice koje su ostavili stari stanovnici Bosne.
Kažu da su se u Seljublju ljudi ljubili kada se pozdravljaju, otuda lijep i pitak naziv, pitom i okrunjen dobrodošlicom. Seljublje, kako to lijepo zvuči nekome ko privi put čuje, a nama koji slušamo stalno već je odavno u ušima i ime nema tu jeku koja ga je obilježila.
Staro je to naselje, svjedoče o tome kamene gromade iz različitih vremena. Porijeklo naziva podmajevičkog sela koje se nalazi na glavnom putu Tuzla-Ugljevik-Teočak vjerovatno bi bilo moguće pronaći i u nekoj staroj mađarskoj riječi, ništa ne tvrdim ali mi nešto govori da bi moglo biti baš tako. Mađari su ovim putevima hodili, vele da ih je otjerala duga i oštra zima, ali su neki ostali, a drugima ostale kosti dok se većina vratila ili nastavila da luta u potrazi za srećom.
Tako to kod nas ide: podgroblje, groblje, nadgroblje, i ovo mjesto će biti vječna kuća nekim današnjim ljudima kad im istekne vrijeme za disanje, tako je planirano kad se postojeće mezarlje popuni.
Do druge lokacije se valja oznojiti osim ako niste mještanin u punoj snazi kakav je moj drugar Eldin Hadžić koji taj uspon i ne primjećuje, a meni srce hoće da iskoči.
Ispred nas lijepo, poleglo brdo obraslo šumom. Plan, tako ga zovu. Čini se da je Plan iznad Seljublja, da stražari nad mirnim snom mještana, ali to baš i nije tako jer i sa druge strane brda je dio sela koji se zove Puljkov Do.
Na vrhu, u šumi, u nepravilnom rasporedu visoke-kamene gromade, jedna do druge. Tim lokalitetom u vrijeme rata je išla linija odbrane, prvo naša pa njihova. Sve je potkopano, izrovljeno i tragovi zemunica i tranšea su još i te kako vidljivi.
Kameni spomenici vremena, mrve rasute na sve strane su začudo preživjele sve naše ratove pa i ovaj zadnji. Podobro su načeti, potonuli u zemlju, nakrivljeni, izvaljeni, preko njih izrasle žile moćnog drveća, ali se još uvijek drže. Neće još dugo, to je sigurno. (Bilo ih je 35 na tom mjestu.)
Na Planu draška vjetar. Šuti kamena tišina. Ko bosanski Stounhendž.
Na tom mjestu je bio još jedan čudni kamen, i dolazili su neki umni ljudi da ga gledaju i da pokušaju protumačiti šta na njemu piše (tekst je bio na bosančici). Jesu li uspjeli ili nisu, ne zna se, ali im je zeleno pismo na kamenu bilo vrlo interesantno. Taj kamen više nije na svom mjestu, a sa njim je nestalo i ono što je pisalo.
Otkud to čudno kamenje, očito nadrgobni spomenici drugačiji od stećaka na koje smo navikli samo na tom potezu, to niko ne zna.
Priča se o svatovima koji su tu pobijeli ili umrli od gladi pod nekim čudnim okolnostima, ali priča je nepouzdana.
Vrsta kamena je lokalna, na njima je bilo ukrasa ali ih je pojelo vrijeme.
Priča o Planu, nišanima i onima čije kosti su pod njima pretvorene u prašinu je zaboravljena.
Zabavio se narod u Bosni svojom današnjom nesrećom, ko će pamtiti daleke priče i tajne nepoznatih grobalja i ljudi što su davno zemljom postali.
Ostavljamo šuškavi vjetar da prebire po oronulom kamenu i vraćamo se na početak.
Taj lokalitet je koliko je meni poznato barem registrovan.
Trnjaci. Šumoviti brijeg okićen stećcima koji su potonuli u zemlju. Jedva se vidi da je u kamenu uklesan ljiljan. Zemlja ih polahko guta i neće proći mnogo prije nego što potonu. Na tom mjestu ih je registrovano 11, i to 8 sljemenaka, 2 sanduka i 1 stub.
Na tri različite lokacije tri vrste vječnog počivališta davnašnjih Bosanaca, iz tri različita vremena, tragovi za radoznale, mrve na putu u prošlost, znakovi za one koji vide i kamen koji smeta za one kojima je svejedno.
Kad su na potkamenu trasirali lokalni put, naišli na jednu golemu ploču koja im je smetala. Sklone preteški kamen, a pod kamenom skelet, čitav, nekim čudom sačuvan, golem, kažu duži od dva metra, tako kažu. Vrate ploču nazad i promjene trasu puta. Onaj pod pločom i danas ima svoj mir.
Jeste, plašili su djecu i momčadiju kad se vraćala sa sijela da se na nekim mjestima prikazuje. Jeste, bilo je tog kamenja, stećaka i nišana na sve strane. Nešto potonulo u zemlju, nešto ljudi sklonili sa njiva da mogu orati, nešto porazbijano… Eto na samom putu je bio jedan veliki kamen ali su ga makli kada su probijali put… Da je živ Mujo Halilović bi to tebi bolje znao reći.
Mujo umro a niko drugi se mnogo ne zanima za prošlost.
Doduše, oni koji tragaju za znakovima iz prošlosti slabo se snalaze u sadašnjosti.
Na Zavlakama je bio pogolem kamen i u kamenu uklesana konjska kopita. Djeca išla i čudila se. Pričalo im svakakve priče, a jedna kaže da je to kopito od konja Alije Đerzeleza (da je na drugom mjestu Marka Kraljevića ne bi mašilo…). Poslije se to zaboravilo.
Seljublje je vrlo interesantno naselje po kojem su posuti tragovi prošlosti koje još nije pojelo vrijeme. O Seljublju bi se imalo šta reći i napisati, ali bi bio grijeh, za početak ne staviti barem zarez o mjestu u kojem tako često piješ kahvu.
Doduše, da je Mujo Halilović živ on bi znao koješta od onoga što me zanima, a pošto nema Muje, ima ko ima…
Bilo je i priča i čuda dok ih je imao ko pričati. Legendi, narodnih predaja, vila i vještica, kamenja i pećina bilo je svega. I čuda je bilo dok im se imao ko čuditi, a danas je sve zaboravljeno.
MEHMED ĐEDOVIĆ
