Neni su se oči orosile suzama, majka je prvi put oborila pogled pred mojim i nikad više nijedna ni druga neće me dočekati sjedeći u kući. Ustaće, pomaknut se, učiniće onaj makar nevidljivi pokret ako ne mognu ništa drugo samo da pokažu poštovanje…
Deset godina kasnije, naš efendija će mi pri ulasku u džamiju dati znak očima da zauzmem njegovo mjesto i budem imam na džumi. Na taj dan dedo će u samoći naše stare kuće otpasati nasljeđenu mušku hladnoću i ozarena lica i toplih očiju priznati mojoj neni da više ne žali umrijeti… Tako sam ja učen; da te ni stas ni ljepota, ni godine ni porijeklo ne čine čovjekom.
“Znanje je, sine, bolje bogatstvo od novca”, prenijet će mi pred kraj rata dedo riječi imama Alija, “znanje kad dijeliš uvećaje se dok se novac umanjuje.”
Jutros sam tih. Petak je. Dan moje mature.
Kad svi vozovi na kojima krstarim prugama života zastaju. Uskoro će, ako Bog da, doći i taj dan, kad ću i ja svoje dijete posjest u krilo, poljubit u čelo, poklonit mu novu odjeću da obuče i za ruku povest na džumu. Mene je vodio otac mog oca. Nakon džume otići ćemo na naš harem, na njihove mezare. Tu su, jedan do drugog.
-Ko je ovo sine? pitat ću.
-Ovo je rahmetli dedo Ahmet, babo tvoga rahmetli babe.
A ko je ovo sine?
-Ovo je Halil tvoj babo a moj rahmetli dedo.
Proučit ćemo im Fatihu a ja ću pustiti da mi nevidljive suze poteku, potrat po običaju dlanovima desne ruke njihove bašluke i biti sretan što nastavljam višestoljetni krug.
I nikad niko neće ovu Bosnu razumjeti niti njenog Bošnjaka shvatiti dok ne nauči da ga poštuje i njegove krugove motri. Mi smo kao mirna površina vode. Čime god nas takneš ugledaćeš krugove i onaj prost, miran al’ odlučan stav u pogledu koji govori:
Ne diraj mi krugove!