U nastavku prenosimo tekst objavljen na zvaničnom Facebook nalogu MZ Hrasno Gornje. Radi se o odlomku koji će se naći u knjizi „Uloga Hrasna u odbrani od agresije“, koja je trenutno u pripremi. U odlomku su opisana sjećanja Nihada Užičanina, pripadnika Armije RBiH iz Hrasna Gornjeg, na period koji je proveo na gradačačkom ratištu, kao i jedan manji dio sjećanja na ratni period proveden na Majevici. Tekst prenosimo u potpunosti i bez izmjena.
Gradačac, januar 1993.
Kad zatvorim oči, i danas čujem onaj prvi zvuk granate. Nije to bio samo prasak, to je bio trenutak kad je život kakav smo znali stao. Bio sam tada mladić iz Hrasna Gornjeg, imao sam tek dvadeset i nešto godina. U mojoj glavi, sve što sam znao bilo je rad, porodica i komšije. I ako sam služio vojni rok o ratu sam slušao samo u pričama. A onda je došao naš red.
U Gradačac sam otišao s grupom boraca iz Hrasna Gornjeg. Nismo imali mnogo, ali imali smo srce. Znali smo zašto idemo, nismo branili samo grad, nego i ono što nas je držalo živima: naše kuće, naša imena, naša sjećanja. Bilo je to vrijeme kad su ljudi iz sela postajali vojnici preko noći.
Bili smo smješteni u kući Mustafe Prljače. Ta kuća je tada služila kao kuća pripravnosti, mjesto okupljanja i odmora između smjena na liniji. U njoj se nalazila i vjerska biblioteka, s mnogo knjiga i nekoliko starih primjeraka Kur’ana. Bilo je nešto posebno u toj tišini između granata, miris starih knjiga, mir koji kao da prkosi svemu što se vani dešava.
Sjećam se, jedne noći, dok je kiša padala po prozorima, gledao sam te knjige na polici. Jedan Kur’an mi je posebno privukao pažnju, korice su bile izlizane, ali pažljivo čuvane. Pomislio sam da ga ponesem sa sobom, da imam uspomenu, da me podsjeća na to vrijeme i mjesto. Ali nisam mogao. Ne zato što nisam smio fizički, nego zato što sam osjećao da te knjige trebaju ostati tu, gdje su i preživjele sve te dane. Kao svjedok, kao čuvar vjere u najtežem vremenu.
U Gradačcu smo bili od 9. januara do 16. januara 1993. godine. Kratko vrijeme, ako gledaš kalendar, ali dovoljno da ti se u dušu ureže zauvijek. Svaki dan je trajao kao cijela godina.
Sjećam se jedne noći bilo je hladno, blatnjavo, a mi u rovu čekamo. Nismo znali hoće li napad doći, ali smo znali da se ne smijemo povući. Kad si tamo, među svojim, ne misliš o sebi — misliš o drugima. I to te drži. Bilo je straha, naravno. Ko kaže da se nije bojao, taj nije bio tamo. Ali strah naučiš nositi kao ruksak, težak, ali ideš dalje.
Bilo je i smijeha. U ratu se čovjek nauči smijati i kad nema razloga. Jednom smo, usred granatiranja, pekli krompir. Neko je rekao: “Ako ćemo poginuti, barem da ne budemo gladni.” I svi smo se smijali. Taj smijeh vrijedi više nego ijedna medalja.
Kad se rat završio, mislio sam da ću sve zaboraviti. Ali ne ide to tako. U Gradačcu ali i svim drugim ratištima, sam ostavio dio sebe, dio mladosti, i mnogo dragih ljudi. Danas, kad se sjetim tih dana, osjećam ponos, ne zato što smo ratovali, nego zato što smo ostali ljudi. Nismo zaboravili ko smo.
Kad izađem na Viharac i pogledam prema brdima, uvijek mi u glavi prođe misao: “Bilo je teško, ali vrijedilo je.” Jer da nije bilo nas, ko zna bi li danas iko hodao ovim putem slobodan.
Mi, borci iz Hrasna Gornjeg, nismo tražili slavu. Samo smo željeli mir, onakav kakav danas uživamo. I ako me neko pita čega se najviše sjećam, reći ću: sjećam se prijateljstva. To je ono što ostane i kad sve drugo prođe.
Sjećanje ispod Lisače
Jedno sjećanje mi se posebno urezalo, negdje kasnije, na Majevici, ispod Lisače. Tamo sam pronašao Amira Hujdura, koji je bio zatrovan bojnim otrovima. Ležao je, jedva svjestan, a iznad nas se spuštao gust dim. Nisam znao hoće li preživjeti, ali nisam mogao otići. Uz pomoć saboraca, nekako smo ga izvukli i prenijeli na sigurno.
Danas, kad se sretnemo, Amir se često našali:
“Eh, Nihade, što si me tada pronašao — da nisi, danas bi moja žena imala penziju!”
Uvijek se nasmijemo, iako obojica dobro znamo koliko je tada bilo blizu kraj. U tim njegovim riječima ima šale, ali i zahvalnosti. Takve uspomene te podsjete koliko je svaki život dragocjen, i koliko je u ratu svaka sekunda mogla odlučiti sve.
