Nedim Karić iz zvorničkog povratničkog naselja Šib je u septembru prošle godine, zajedno sa suprugom Saidom i dvoje male djece otišao u Francusku, vodeći se pričama kako se u toj zemlji može dobiti politički azil, sa namjerom da tamo i ostane. Kako je od povratka u svoje selo bio nezaposlen, nadao se da će na taj način riješiti egzistencijalne probleme. Otputovao je redovnim prijevozom do francuskog grada Meca u čijoj blizini se nalazi veliki kamp za azilante. Tamo je zatekao oko 1. 500 porodica uglavnom iz siromašnih afričkih i azijskih zemalja, među njima oko 120 bosanskih, uglavnom iz okoline Zvornika, Sapne i Kalesije. U početku su bili smješteni u šatore, a potom dobijali su po 4 eura na dan po osobi za hranu i imali su osnovnu zdravstvenu zaštitu. S obzirom da su porodica sa djecom, kasnije su ih prebacili u jednu veću zgradu u kojoj su uvjeti stanovanja bili veoma teški i djeca su stalno bila bolesna.
-Brzo sam, na osnovu onoga što sam vidio, shvatio da priče o mogućem dobivanju azila nisu tačne, i odmah smo se pokajali što smo došli. BiH se smatra sigurnom zemljom i za njene građane ekonomsko stanje nije razlog da se dobiju boravišni papiri. Kako u svom selu barem imam adekvatan smještaj pokrenuo sam proceduru da se vratimo i nakon više od 5 mjeseci boravka nam je udovoljeno. S obzirom na dobrovoljni zahtjev za povratak, nije nam uvedena zabrana ulaska u zemlje Šengena, što se dešava drugima nakon odbijanja zahtjeva za azil, a pokriveni su nam i troškovi povratka, tako da nismo pretrpjeli veliki finansijski gubitak zbog odlaska. Nikoga ne mogu zaustaviti da ode ako želi, svi znamo da su u Podrinju uslovi života katastrofalni, ali rješenje nije u odlasku u Francusku, jer se azil ne može dobiti. Samo će ljudi uzalud izmučiti sebe i porodicu i istrošiti se – kaže Nedim Karić.
Prema njegovim riječima, samo su u dva slučaja pojedinci iz BiH dobili mogućnost da ostanu na period od jedne godine, a ostali će biti vraćeni.
Mujo i Đulsa Đilić iz sela Lipovac kod Zvornika su prije skoro dvije godine sa tri punoljetna sina i kćerkom iz istih razloga išli u Švedsku. Oni su tamo proveli samo mjesec i po dana, i kako im je jasno stavljeno do znanja da azil ne mogu dobiti, vratili su se kući Dobili su dvogodišnju zabranu putovanja u zemlje Šengena i ukupno uzalud potrošili 2. 500- 3. 000 KM.
-Moji sinovi su završili srednju školu i niko od nas ne radi. Mi nemamo mnogo mogućnosti niti šta izgubiti i zato smo i išli u Švedsku. S obzirom da je stanje sve gore, ne isključujem mogućnost da se opet odlučimo na odlazak u neku drugu zemlju. Ukoliko se političari ne probude, dođu na teren i sagledaju stanje u kojem živimo, povratnička naselja će se uskoro potpuno isprazniti, jer niko ne radi, a od poljoprivrede se na način kako je kod nas organizovana, ne može živjeti- ističe razočarani Mujo Đilić koji preživljava i hrani porodicu radeći sezonske građevinske poslove.
Procjenjuje se da je oko 200 povratničkih porodica iz Zvornika u posljednjih nekoliko mjeseci otišlo u neku od zemalja Šengena s ciljem dobijanja azila. Prije dvije godina aktuelna je bila Švedska, do skoro se najviše išlo u Francuska, a u posljednje vrijeme proturaju se opet lažne priče kako se azil može dobiti u Njemačkoj, gdje odlaze mnoge porodice.
Muhamed Berbić – Glas Drine