“Ravno prije deset godina na mirniji i pravedniji svijet otišla je moja majka Bejda.
Napustila nas je mirno. Kao da je zaspala i na Azrailovim krilima otišla u susret svome sinu Avdi, kojeg smo svi zvali Fajko, svome sinu Enveru i svojoj kćerci Enesi.
Prerano su joj oteti. I ubijeni u podrinjskom genocidu.
Čovjek ne može ni zamisliti kolika je bol kad roditelj nadživi svoje rođeno dijete, ali neću ovdje ispred ove Tri česme pisati o bolu.
Danas pišem o VODI koja život znači. A ova priča koju vam nastojim prenijeti je itekako vrijedno spomena. Za pouku i za ibret.
Godinama je moja majka Bejda skupljala za hadž. Govorila je kako bi voljela da, na najsvetijem mjestu na kugli zemaljskoj, dovi dragom Bogu za svoju djecu.
One mrtve i za nas koji smo ostali živi.
A onda jedno jutro, uz kahvu majka nam reče da bi, umjesto na hadž, voljela dovesti izvor sa našeg imanja do kuća i sagraditi hajr česmu pored puta.
Za sav narod, znane i neznane. Muslimane i nemuslimane. Insane i hajvane.
Tri česme, u čast i pomen na Avdu, Envera i Enesu.
Iznenadila nas je ta odluka, ali nikad se nismo njenoj volji suprotstavljali, pa ni tad.
Njena ušteđevina, njena želja i ubrzo se iz riječi krenu u djela.
Izvor je daleko, kopanje, betonaža, materijal, majstori…Dan za dan i ode sva ušteđevina majke Bejde. Do posljednje marke.
Ali voda je potekla. Čista, pitka, hladna. Zlata vrijedna.
Glavni majstor ovog projekta je bio Redžo Redžić.
I majstor Redžo je nadživio svoja dva sina. Edina i Resula. Prerano su mu oteti i ubijeni u podrinjskom genocidu.
Ali kao što rekoh na početku, neću danas, u Kamenici, koju zovu Dolina grobnica, pisati o smrti i boli. Pišem o vodi.
Kada je Redžo na spomen ploču zavrnuo i treću česmu pozvao je majku Bejdu da konačno odvrne slavinu, da voda poteče uz tekbire, da se napije i da uzme abdest.
I dok je Bejda koračala do Tri česme putem je naišao komšija iz obližnjeg sela.
Srbin iz Liješnja.
Pozdravio nas je i pitao može li se napiti.
Na odobravanje majke Bejde odvrnuo je česmu, napio se vode, nasuo kanister, pročitao natpis na ploči, zahvalio se majci Bejdi i otišao.
Nijet je nijet. Nije Voda ni muslimanska ni kršćanska. Ona je život i jednako potrebna svakom insanu, biljci ili hajvanu.
Ovih vrelih ljetnih dana teška je kriza u selu. Ni kapi. Dolazi narod i sipa u kanistere, tovare u auta, freze, konjska kola. Na stotine litara vode dnevno. Gase žeđ znani i neznani prolaznici.
A bazen uvijek pun do vrha.
Kao i moja duša dok ovo pišem sjećajući se majke Bejde i izgradnje ovog trajnog dobra.”
Piše: Elvis Muminović