Čini ti se brale, ja najviše pričam samo što me niko ne čuje, kontam…
– Ne šutim, nego onako… Ja obično vozim i slušam šta drugi besjede…
– Nekom ti to drugom, voze i drugi taksisti a usta ne zatvaraju, a ti kako vidim rijetko progovaraš.
Opa, izgleda da me neko analizirao.
– Jesi li čuo za ona ubistva i belaje ovih dana?
– Čuo, jašta sam. Ako malo pričam ne znači da ne čujem. Taksisti sve čuju i ono što jeste a više što nije…
– I šta kažeš?
– Šta da kažem?
– Ubijaju se ljudi, vješaju, pucaju u sebe, kolju a ti nemaš komantar na to.
– Šta vrijedi moj komentar, hoće li išta promijeniti?
– Ja sam drugačije čuo. Jedan moj prijatelj inače tvoja stalna mušterija veli da imaš britak jezik i komentare koje vrijedi čuti.
– Lažu te ljudi, jarane, ja samo taksiram. Vozim narod i to je sve.
– A ovaj popis stanovništva i o tome ništa nemaš reći?
– Govore drugi, ubiše se da nas ubijede da nismo Bosanci, a ja do juče vjerovao da jesmo. Eto moje pameti, pojma ti ja nemam.
– Nije to baš tako.
– A kako je?
– Pa po ustavu je određeno da smo Bošnjaci i gotovo, ne izjasnimo li se tako odosmo u manjinu.
– Šta fali manjini?
– Ne fali ništa u Švicarskoj ali ovdje bi moglo zafaliti, ovo je naša zemlja…
– Jest ono…
– Pa kako ćeš se ti izjesniti na popisu?
Navalio čovjek i ne popušta, davi, neda mi da se snađem, da se podsjetim zbog čega više šutim nego što govorim.
– Kao taksista…
– Kako?
– Izjasnit ću se kao taksista.
– Nema te stavke. Ne može tako.
– Ko kaže da ne može. Ja sam taksista, vozim taksi, i ako nema te stavke na popisu onda nešto sa popisom nije uredu.
– Ti to mene malo zajebavaš, je li tako?
– Ti si prvi počeo.
– Možda si u pravu, svačije je kako će se izjasniti.
– Znaš li ti što je Bosanac skočio sa Ajfelovog tornja?
– Ne znam, što?
– Rekli mu, ne smiješ.
– Ah, tako znači.
– Tako…
– Misliš da će tako biti i sa ovim popisom.
– Tako će biti. Mi smo inat ljudi, i izjasnit ćemo se po principu inata…
– Možda to i jeste tako.
– A jezik. Kojim jezikom govorimo? Je li Bosanski ili neki drugi?
– Ne kontam to baš najbolje. Ako smo Bošnjaci zar nije Bošnjački, Bosanski bi bio za Bosance…
– Tako je po ustavu.
– Ah taj ustav je vražja zavrzlama.
– I…
– Ništa bolan, najpametnije je da šutim. Kad god progovorim moje vlastite riječi me išamaraju…
– Ne može se ni šutjeti vječito, ovo je vrijeme kada treba urlati, lajati, vrištati…
– Pogrešno je što šutim?
– Mislim da jeste.
– Možda si ti i u pravu. Krajnje je vrijeme da progovorim.
– Tako je Šefkete. Meni stani ovdje kod semafora da izađem.
– Sretno.
– Živ bio… I ne šuti, ti si taksista, nisi nijem…
zabilježio
Šefket T.