Ne tako davno na jednoj Paraolimpijadi, devet atletičara, svi sa mentalnim i fizičkim nedostacima, stajalo je na startnoj crti na trci od 100 metara. Startni pištolj dao je signal za početak trke, i trka je počela.
Nisu svi trčali, ali je svako htio učestvovati i pobijediti. Trčali su kako je ko mogao, a onda se je jedan dječak spotaknuo i pao, te počeo plakati. Ostalih 8 trkača je čulo plač, neki su usporili i vratili se, a neki dotrčali do njega. Svi do jednoga.
Djevojka s Daunovim sindromom sjela je i zagrlila dječaka koji je plakao i upitala ga: “Je li ti sada bolje?”
Zajedničkim snagama uzeli su ga u naručje, a zatim su svih devet trkača rame uz rame došetali do ciljne crte.
U tom trenutku svi gledaoci su ustali i počeli da aplaudiraju, a aplauz je trajao dugo…vrlo dugo…
Zašto?
Zato što negdje duboko u svima nama svi mi znamo da najnužnija stvar u životu nije naša vlastita pobjeda. Najvažnija stvar u ovom životu je pomoći drugima da pobijede, čak ako to i znači usporiti ili izmijeniti svoju vlastitu trku.
***
Svijeća ne gubi svoj sjaj ako pali drugu svijeću.