Prvi februar obilježava se kao Svjetski dan hidžaba od 2013. godine. Ustanovljen je na prijedlog tadašnje studentice Nazme Khan iz Njujorka koja je željela podstaknuti muslimanke koje ne nose hidžab, kao i nemuslimanke, da samo jedan dan dožive iskustvo nošenja hidžaba.
Sumeja Ramić iz Kalesije hidžab je stavila za četrnaesti rođendan. Želja za hidžabom postojala je kako kaže i ranije.
“Prije svega zahvalna Allahu, odrastala sam u porodici koja je bila privržena vjeri u svim njenim segmentima i tako smo moje 3 seke i ja od malena bile upućene u temeljne vrijednosti naše vjere i u načine izvršavanja istih počevši od redovnog obavljanja namaza i posta mjeseca Ramazana u potpunosti jos od nase šeste godine. Kada odrastate u takom okruženju i u takvim uslovima vjerujem da je mnogo lakse priviknuti se na iste. Jos uz to ako dodate da imate majku koja također nosi hidžab,
koja ga na tako lijep i dostojanstven nači donosi, želja za vlastitim ne može izostati, jednostavno želite da budete kao ona. Mama je bila moj najveći uzor i vođena tom svom njenom plemenitošću, ljepotom i dostojanstvom, još od drugog razreda osnovne skole sam zeljela da stavim hidžab, ali roditelji kao roditelji smatrali su da je prerano za to, jer treba hidžab znati nositi i biti ga svjestan. Malo dijete sta zna. Moja priča o tome nastavila sve do završetka mog sedmog razreda kada sam konačno sva sigurna došla roditeljima i rekla kako želim da se pokrijem. Tad već dosta veća i zrelija nije mi puno trebalo da vidim radost na njihovom licu i jedno ogromno odobrenje. Povratak u školu nakon raspusta, kao ‘’nove’’ mene nije bio
pretjerano težak. Pošto je moja ljubav prema hidžabu oduvijek bila jako velika nerijetko se dešavalo da sam i u školu s njime isla, tako da se i društvo bilo poprilično naviklo, što je bilo dodatno olakšnje. Naravno djeca kao djeca, uvijek se nađe neko da nesto doda sa strane ali osim simpatičnih primjedbi nikad nisam osjećala neku pretjerano veliku nelagodu.” kaže Sumeja za NEON Televiziju.
Sa hidžabom se osjećala zrelije, nikako manje vrijedno ili drugačije od vršnjaka. Nakon osnovne škole slijede, kako kaže, četiri predivne godine u Behram-begovoj medresi u Tuzli, gdje njeno shvatanje vjere i
svjesnost toga šta jeste i šta želi da bude dolazi do nekog svog vrhunca.
“Naravno, u uslovima gdje smo svi isti i nije bilo tško doći do takve spoznaje. Pošto je naše društvo hvala Bogu poprilično upoznato s vjerskim propisima vezanim za hidŽab nije bilo teško uklopiti se ni na fakultetu. Bude nenamjerno neugodnih situacija kad tek dođete u vidu pozdravljanja, rukovanja i slicno, ali kad jednom kažete da vi to ne praktikujete, u potpunosti se to prihvati.” nastavlja svoju priču o hidžabu Sumeja te dodaje
” Ako me danas pitate da mogu da vratim vrijeme u tu 2010. god., da li bih se predomislila ili drugačije ponijela, definitivno ne bih. Od tog trenuka moj život je dobio pravi smisao, i svaki moj rođendan, od te godine je postao poseban jer je značio i godina više s hidžabom. Pokrila sam se za svoj četrnaesti rođendan. Dakle hidžab kao ponos i smisao života, greška nikako.”