Za Kalesija Online piše: Adnan Lokmić
Svake godine početkom mjeseca jula Bošnjaci se prisjećaju genocida počinjenog 11 jula 1995 godine u Srebrenici. Uvijek su uzavrele emocije početkom jula, praćene visokim temperaturama. I kako raste živa u termometru, raste i osjećaj domoljublja, saosjećanja prema porodicama žrtava, ljudi se spremaju za učestvovanje na Maršu mira, za odlazak na kolektivnu dženazu u Potočare, duhovno se pripremaju za tešku sedmicu. Za svako iskreno srce muslimana, Bošnjaka, ali i srce svakog dobrog čovjeka ovo je težak period gdje se osjeća napetost u zraku. I gdje nastaje problem onda kad se sve prividno čini savršenim, baš onako kako bi trebalo da bude? Sve ove pripreme dešavaju se samo fizički, dok je primjetno da naročito u srcima generacija koje dolaze i na koje roditelji ne prenose pravo značenje riječi genocid i etničko čišnjenje, postoji praznina i nerazumjevanje. Nekako u žurbi svi iščekuju da otkuca ponoć tog kobnog 11 jula, da budu prvi koji će na neki način obilježiti godišnjicu genocida. „Ne zaboravimo“, „Da se ne ponovi“, “8372“ i slični izrazi se izgovaraju, pišu i čitaju. I to je dobro. Ali, isto tako kao da svi jedva čekaju da prođe taj 11 juli da bi mogli zapjevati. Neki čak i ne čekaju, kažu dženaza je bila danas.
Čovjek se ne može oteti utisku da je ovo nekako površno, da nema one iskrene saosjećajnosti u riječima i djelima nas muslimana prema patnji naše braće. To se može vidjeti na nekoliko banalnih primjera. Tri dana prije dženaze u Potočarima počinje Marš mira, mada ako pitate preživjele Srebreničane, reći će vam da je to bilo sve drugo osim Marša mira. Marš spasa, put gole borbe za život, za opstanak. I onda gledamo na različitim internetskim portalima i društvenim mrežama fotografije učesnika istog.
Osmjeh, ma koliko poželjan i lijep bio kod dotičnih osoba, mora se priznati je suvišan. Jer to je put koji život znači hiljadama ljudi, put na kojem su mnoge mladosti prekinute. Zašto je to tako? To je onaj momenat nedostatka društvene odgovornosti i saosjećajnosti i puke želje da se istakne činjenica da je neko negdje bio. Fizička pristunost nije sporna, ali da li smo zaista duhovno, u srcu na tom putu? Je li se to pretvara u ekskurziju? Šta je fotografija nasmijane osobe iza koje se vide stotine zelenih tabuta ili hiljade nišana?
Ako smo dan ili dva prije 11-og jula bili na nekom koncertu srbijanske pevaljke, ili već planiramo 12-og ponovo, ako svako ljeto stotine hiljada maraka se odnosi iz Bosne svega par dana prije i odmah dan nakon 11 jula, da li mi uistinu osjećamo šta znači taj 11 juli? Čak i na dan srebreničkog genocida mogu se vidjelti pjesme istih tih srbijankih pevača na društvenim mrežama, može se uvidjeti nervoza koja vlada među našom omladinom i skrivena misao: “Još malo, pa smo opet slobodni.“ Nije to samo status, riječ ili jednodnevni izlet u Srebrenicu.
Mi smo svakodnevno sučeni s raznim vrstama genocida. Bojim se da govoreći samo o posljedicama genocida nikad nećemo shvatiti poentu i da ćemo zaboraviti, koliko god pokušavali da ne zaboravimo. Ova zmija koja nas ujeda već stoljećima iz iste rupe, podrugljivo se smješka svojoj žrtvi koja iznova i iznova stavlja ruku u njenu jazbinu. A dokle? Znamo li da vuk dlaku mjenja, ali nikad ćud? Znamo, ali nažalost ne razumijemo. Kao da nam fali nešto ili neko da nas prodrma iz ovog dubokog zimskog sna u koji smo zapali. Mi se mjenjamo, ali ne nabolje, a vuk mjenja krzno, uljepšava ga, ali ono što grudi kriju je strašna misao ponikla u najdubljim i najcrnjim planovima istrebljenja i uništenja jednog naroda samo za to što se drugačije zove i drugu vjeru ispoljava.
Taj plan je još uvijek aktuelan i uvijek će biti. Zašto Bošnjaci uvijek moraju biti naivni i vjerovati ovom vuku? Zašto moramo biti naivna mlada jagnjad uvijek isključivo namjenjena za ražanj? Ne zaboravimo da je u pitanju zemlja u kojoj su Žene u crnom, koje li ironije, najsvjetlija tačka. Zato se moramo iz pozicije žrtve, onog lažnog saosjećanja i tapšanja po ramenu zlonamjernika sa Zapada i ovog vuka sa istoka, otrgnuti što prije ukoliko želimo opstati. Ono što mi radimo trenutno je da vuka puštamo da nam čuva stado, čisto jer je on sakrio svoje očnjake i blago se smiješi na nas.
Ne zaboravimo da su očnjaci tu, skriveni iza tog lažnog osmjeha brige i saosjećanja sa našim bolom i da u svakom trenutku možemo očekivati da prereže zrak okrutan krik iz dubine prsa, a na očnjacima zasija iskra sunčeve svjetlosti. Poslije znamo šta slijedi. Napravimo ograde, nabavimo šarplanince i iskusne pastire, i onda iza tih zidina realne sigurnosti pažljivo posmatrajmo kako vuk kruži oko našeg stada. Smješimo mu se istim onim osmjehom dajući mu do znajna da nas ne žali i da će ga ako pokuša išta ubuduće, na najmanji trzaj sa svih strana zgrabiti očnjaci naših zaštitnika stada, oni naši šarplaninci, kao personifikacija mudrosti i posjedovanja znanja o našoj prošlosti, a da na kraju čeka i pastir sa puškom da dovrši posao.
Taj pastir mora biti svako od nas ponaosob. Svako ponaosob se treba upitati gdje sam ja to nekoliko dana poslije 11 jula i kakva je moja trenutna svijest o o tome? Vidi li iko prisustvo barem ostataka onih emocija i osjećanja koji su vladali svega nekoliko dana ranije? Ne dopustimo da nam se desi ono što se već deset puta događalo našim precima, kada su se svaki puta iznova pitali kako to da nas napadaju, a do juče smo braća bili. Osvjestimo se i budimo kotač promjene već u ovom svetom mjesecu, svako počevši od sebe, da se istinski ne zaboravi Srebrenica i da u našoj svijesti svakodnevno bude dio one kolektivne odgovornosti za naš narod praćen dostojanstvom našeg dina i porijekla. Trenutno je Bosni i Bošnjacima Srebrenica svih 365 dana u godini. U ovim teškim vremenima prepunih iskušenja neka nam Srebrenica bude simbol žrtve i borbe za bolje sutra.