Senzacija ispred profesionalizma: Medijsko izvještavanje u kriznim okolnostima

Novinarstvo je poziv koji se radi sa dušom. Pristupaš mu odgovorno i profesionalno.

FOTO: ILUSTRACIJA

Ako nemate bar malo duše i empatije, postajete krvoločni u jurenju na što “sočniju” vijest. Tada mediji skrenu s puta etičkog izvještavanja i upadaju u provaliju senzacionalizma. Senzacionalizam hara novinskim člancima. Uglavnom kod onih koji iz sjene zauzimaju prostor i vladaju medijskom scenom.

S druge strane vjerodostojni mediji se bore s takvim koji nemaju svoj pečat. Takvi mediji su čitaniji, gledaniji, jer privlačenjem pažnje konzumenta stižu do cilja, lajka i profita. O ostavljanju posljedica na cijelo društvo nakon takvog izvještavanja malo se razmišlja, a i govori. Društveni mediji su dostupni i najmlađoj populaciji, koji ne mogu racionalno odvagati događaje, vijesti, sadržaje.

U Bosni i Hercegovini još uvijek ne postoji Zakon kojim bi se sankcionisali mediji koji vijesti objavljuju na “svoju ruku” i bez pečata poslodavca.

Mediji imaju veliki uticaj na javno mnijenje. Zbog toga je jako važno da u svom poslu pristupe profesionalno i odgovorno, sa dozom empatije prema svakom događaju ili žrtvi.

Izvještavanje medija u kriznim situacijama igra ključnu ulogu u pružanju informacija, održavanju javne sigurnosti i podršci građanima tokom izvanrednih događaja.

Društvene mreže su u vrhuncu slave. Jurenje za klikom ili komentarom dovela je medijske kuće na koljena.

“Nedavna tragedija u Srbiji ogolila je neprofesionalizam do najnižih kriterija, dolivanjem krvi na prolivenu dječiju krv. Mnogi su zanemarili činjenicu, da je počinilac dijete i da baš zato što je dijete, makar i počinitelj takvog nedjela,  treba biti pošteđen senzacionalizma, vrijeđanja i otkrivanja identiteta. U tom beščašću gotovo da su se utrkivali digitalni mediji, portali, najčešće oni koji nemaju impressum, nemaju javno objavljeno ime vlasnika, urednika, tj. odgovorne osobe,” ističe Marko Divković, predsjednik Udruženja “BH novinari”, za portal NEON Televizije.

Od 615 portala u BiH, koliko ih je po posljednjem istraživanju dr. sc. Enesa Osmančevića, oko trećine nemaju impressum, otprilike toliko ima neki kontakt, mail i slično, i ostatak su oni koji imaju te informacije. U toj sferi krije se ogroman problem, od obezvređivanja novinarske profesije, do kriminala svih oblika.

“Na žalost, BiH nema zakona koji bi to sankcionisao. Prijedlog da se to zakonom uredi, kojeg je Udruženje BH novinari uputilo prije šest godina, nije odmakao dalje od protokola,” dodaje Divković.

Novinari bi trebali raditi s visokim etičkim standardima.

Novinar treba znati da njegova izgovorena riječ ili napisana rečenica može biti okidač. U dobrom i lošem smislu. Izvještavanje u srbijanskim medijima nakon tragičnog slučaja u školi u Beogradu, gdje se daje publicitet maloljetniku koji je počinio zločin, može povući lanac takvih slučajeva.

Posljedice zaista mogu biti ogromne, a na skoro sličan način je propraćen i tragičan događaj u Lukavcu, kada je dječak ranio nastavnika.

Da li je potreba i potraga za klikom i lajkovima stavljena je ispred načela rada?

Prilikom pružanja transparentnih i objektivnih informacija veliku ulogu igra i medijska sloboda. Ovisnost medija, koji su pod uticajem politike i pojedinaca, ne može dati vjerodostojnu sliku.

“Čini mi se da smo ne samo u BiH, nego i u regiji,  prelako i nesmotreno progutali udicu sa mamcem bespoštedne trke za svime što staje pod ovovremeni termin klik, a to su trka za profitom i brojem pratilaca, bez obzira kakve su posljedice takvog načina rada. Pri tome su mnogi zaboravili na sopstveni obraz i na kolegijalnost, pa su krađe materijala postale svakodnevnica, u kojoj se mediji kite da su prvi, najtačniji, a iz spavaće sobe prepisali tuđu vijest. To je dio tamne strane novinarske svakodnevnice. Pri tome, i  društvena odgovornost ubrzano gubi poziciju, gubi i svrhu, jer na području gdje živi jedva tri miliona ljudi, imamo skoro 700 medija, TV, radio, novine, agencije, portali. Kada broj stanovnika podijelimo sa brojem medija, dobijemo očajan podatak nakon kojeg preostaje samo pitanje kako se svi oni finansiraju u zemlji tako oskudne ekonomske moći. Jasno je da se mnogi finansiraju iz svih mogućih fondova, od razumije se, javnih do stranačkih, potom novcem kriminogenih osoba itd.”

Međutim, ne može se krivica prebaciti na društvene mreže, koje su samo platforma na koju plasiramo sadržaj, već je do nas i načina na koji izvještavamo.

FOTO: ILUSTRACIJA

“Ni taj pokušaj Udruženja BH novinari, da se donese zakon kojim bi se uredila oblast medijskog oglašavanja, za šest godina nije stigao dalje od protokola Parlamentarne skupštine BiH. Svaliti krivicu na društvene mreže je besmislica. Mreže su samo sredstvo, kao što nikoga nije ubila puška, već neko ko je to oružje upotrijebio protiv drugoga. Odsustvo moralnih principa, gaženje profesionalnog kodeksa,  krađe, i na kraju i odsustvo stida za učinjenje nečasnosti, uzroci su srozavanja i medijskog i generalno društvenog  morala”, kaže Divković.

Novinar Marko Divković u jednom intervju je kazao : “Prvo biti čovjek, onda novinar”. On je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu izvještavao sa ratnih područja. Rat je sam po sebi bio senzacija, ističe Divković, jer gledajući patnju ljudi zaboraviš na riječ “senzacija”. U svom radu svaki zadatak je obavljao profesionalno, nepristrasno, objektivno i kada se dešavalo da nije znao kako sačuvati “živu glavu”.

 “Strani mediji su nam tada prigovarali da jednostrano izvještavamo. Na protivpitanje, kako da pređem minska polja ratnog razgraničenja, kako da stignem npr. na Pale, u Bijeljinu, i da me protivnička strana živog i nepovrijeđenog pusti nazad, nisu imali odgovora. Rat je sam po sebi bio stanje koje baš i ne traži za senzacionalizmom, jer sam je već senzacija. Oko nas je bilo toliko nesreće, ljudske patnje i razaranja, da je i sam termin senzacionalizam izgubio na težini, budući da su se vijesti sudarale u eteru.“

Dobra vijest je da se ogromna većina novinara  i medija pridržava temeljnih profesionalnih načela. Naravno, ima iskakanja, posebno kada su u pitanju međuentitetska prepucavanja, koja su opet, najčešće dirigovana iz stranačkih štabova. To i nije preveliki problem, koliko učestalo kršenje profesionalnih i etičkih normi prilikom izvještavanja o nesrećama sa teškim, najtežim posljedicama, dodaje Divković.