Nakon par dana skrivanja na Dinin poziv, one iste prijateljice, na kafu prihvatio je ne sluteći da je ona kontaktirala SELMU i rekla joj koliko je loše i pokušala kao ugovoriti im sastanak. Našli su se na dogovorenom mjestu i uz izgovor da joj je nešto iskrslo vrlo važno pozvala je SELMU i ostavila ih same…
Sjedili su jedno naspram drugog i samo čutali… Riječi nisu htjele da krenu… Osjećao je veću nevozu kod nje, a on imao želju da je jako zagrli kao nekad i da se isplače na njenom ramenu… Nakon nekog vremena krenulo je par riječi … Puno toga su imali jedno drugom reći, ali nisu znali odakle krenuti…
Na svaki njegovog pokušaj pomirenja i traženja oprosta glatko je odbijala uz riječi ”Imao si svoju šansu i prokockao si ju i mi više ne postojimo”… Bolila ga je svaka njena izgovorena riječ kao nikad do sad… Plakali su oboje… Ali ništa nisu riješili…
Osjetio je u svakoj njenoj izgovorenoj riječi da je na silu izgovorena i da ima nešto u pozadini koju nije htjela otkriti… Rastali su se, ona se vratila na posao, a on otišao kući. Osjetio je da slijedi još jedna užasna noć i pribojavao se kako izdržati. Puno mu je značila, bila njegov centar svijeta i sve na svijetu i nikoga nije ovoliko volio… Nije znao ni šta ni kako dalje… Osjećao je polako da zbog nje gubi razum i da si nemože pomoći… ”Da li je to posljedica sihira ili nečeg drugog” – pitao se…
Tu noć jedva da je riječ izustio. Osamio se na spratu i u tišini patio. U ušima su mu zvonile riječi ”mi više ne postojimo” ”mi više ne postojimo” ”mi više ne postojimo”.
”Sve je ovo premalo za kraj,
tu na tvome dvoru nisam više kralj.
Da se pozdravim s tobom to ne mogu sad,
sve je ovo premalo za kraj.
Sve je ovo premalo za kraj,
samo nikome o tome ne pričaj.
Još ti svaki grijeh pretvorim u sjaj,
sve je ovo premalo za kraj.
Neću više da te volim, ne
probao sam al’ mi ne ide.
Zauvijek si moj, izgubljeni raj,
sve je ovo premalo za kraj.
Sve je ovo premalo za kraj,
samo nikome o tome ne pričaj.
Jos ti svaki grijeh pretvorim u sjaj,
sve je ovo premalo za kraj.”
U neko doba noći sjedeći sam u sobi primjetio je kabal koji je stojao kraj kompijutera, nekad davno donešen zbog posla, prišao i uzeo ga… Smireno i kao da je već to radio više puta napravio omču i krenuo ka merdevinama u hodniku vezati je… Dal na njegovu sreću ili žalost u tom trenutku je u goste stigla sestra i vidjela ga šta čini, vrisnula i odgurnula ga. On je izbezumljen ležao na podu nesvjestan šta je pokušao… Zabrinuli su se za njega jer je ovo sad sve više postajalo ozbiljnije. Prvo otrov a sad kabal. Morali su više ga pratiti i čuvati da nebi opet šta pokušao. Proveli su noć uz njega, a on je buljio u jednu tačku nepomično i ne reagujući ni našto… Jutro je dočekao ne pomjerivši se bez sekunde sna. Hranu i piće je odbijao.
Otišli su ponovno kod doktora Hasanovića i sve ispričali. Doktor je na osnovu viđenog i razgovora sa njim konstatovao jaki emotivni i duševni slom i upozorio ih da to može biti izuzetno opasno. Pogotovo posle svih dešavanja koja su ga snašla. Nova terapija tabletama ga je vratila malo u život i odlučio je uz nagovor doktora da se proba vratiti na posao i da radnom terapijom pokuša zaboraviti na sve. Uzalud je pokušavao i trudio se. Nekad i na silu se forsirao nebili okupirao nečim misli ali nije išlo. Izgubio je volju za svim. Sve one stvari koje su ga ispunjavale i činile sretnim više su mu postale nebitne. Dani su polako tekli napretka nije bilo. Posjećivao je i doktora i hafiza, ali njega je i dalje mučilo…
Kontakt sa SELMOM više nije gotovo ni postojao.
Čak je i čuo priče kako je upala u loše društvo koje joj ne priliči što ga je još više potreslo, a srce jos više krvarilo… Osjećao je odgovornost i krivicu za to.
Doktor ga je posavjetovao da promijeni sredinu i da negdje otputuje jer sadašnje njegovo stanje se teško može popraviti čak će upasti u još veću depresiju…
Razmišljao je u zadnje vrijeme o tome mada mu se nije nigdje išlo vjerujući da još postoji šansa i da je ovo samo jedan ružan san…
U ono lijepo vrijeme za njih naručio je i sliku za SELMU za koju je il’ zaboravio ili smetnuo sa uma zbog svih belaja pa ga je slikar nazvao da pita hoće li je preuzeti… Slika je prekrasno izgledala, ali zbog svega što se dešavalo nije mogao da je zadrži kod sebe, već je odlučio pokloniti je SELMI. Nazvao ju je još jednom i rekao te zamolio da primi sliku. Našli su se i uzela je sliku. Pokušao je još jednom možda i zadnji put, ali uzalud. Čak je i zanijekala za priče koje joj je prenio i rekla da ona bira i hoda skim hoće, radi šta hoće i da joj se niko ne miješa u život…
Prelomio je u sebi da mora otići iz ove sredine.
Srce mu se cijepalo dok je zadnji put koračao kroz grad. Cijelo vrijeme se pitao da li će mu se pružiti ta šansa da još jednom prođe tim prelijepim gradom. Bio je svjestan da je to jako neizvjesno.
A nije ni znao šta ga čeka u novoj srediti ni kako dalje …
Jednostavno bez puno priče i najava sjeo je na autobus i otišao za Budvu. Dole je imao školskog druga koji ga je dočekao i pomogao mu. Na sve moguće načine nastojao je da sve zaboravi i ostavi iza sebe. Brzo se uklopio u novu sredinu. Našao novi posao i krenu novi život ispočetka. Nije baš bilo tako jednostavno ni lako, a nije bio ni siguran koliko će izdržati.
Vrijeme je prolazio i izgubio je svaki kontakt sa bivšom sredinom. Koliko toliko se vratio normanlom životu izbjegavajući sve informacije vezane sa bilo čime odozdo. I kad je sa starcima razgovarao i kad bi nešto počeli da pričaju prekidao bi uz izgovor žurim na posao…
I tako, prolazili su mjeseci pa godina… Nije želio ni na odmor odlaziti dole… Kasnije mu se ukazala prilika da pređe na novi još bolji posao, ali je morao da preseli u Zagreb. Prihvatio je, jer je Zagreb poznavao i sviđao mu se još iz srednjoškolskih dana. Tamo je vodio zastupništvo jedne austrijske firme za ex-yu područije. Mnogo je putovao i uživao u svemu. Sve manje ga je vukla nostalgija i želja za rodnim krajem. Možda negdje duboko u njemu je još plamtila ljubav za SELMOM, ne možda već sigurno, ali je uspješno to potiskivao…
Nakon tri godine poslije svega sve je bilo ok. Bio je potpuno zdrav. Još uvijek je bio sam. Njegovo srce nije bilo spremno da zavoli neku ženu. Odlučio je da se prvi put nakon tri godine vrati kući. Makar na kratko…..
Došao je napokon taj dan za koji je vjerovao da se nikad neće desiti. Šetao je prelijepim gradom. Ovaj put zdrav i spreman da se bori za svoju prošlost. Nadao se da će ovdje naći odgovore na milijun pitanja koja su mu se vrzmala po glavi.
Duboko je udisao prelijepi miris proljeća. Jedinstven. Tako je osjećao, ali se nimalo nije sjećao da je to mislio i nekad davno, prije 3 godine, kad je šetao sa SELMOM.
Još i danas, nakon 3 godine kada je prošao pored one iste, male klupice, srce mu je zastalo i zadrhtalo, a suza potekla.
”Koliko si puta bio
nasmijan, a tužan
koliko si puta snio
isti san, a ružan
Kako stojiš sasvim sam
tu na pragu doma svog
vjetar lišće raznosi
ali nema nikog tvog
Gdje je sada djevojka
koju si zavolio
gdje su prijatelji svi
koje si prebolio
Koliko si puta htio
reći to što ne bi smio
koliko si puta ček'o
da nazove te poznat neko
Zemlja vrti se u krug
ljeta odlaze u dim
svako svakom plaća dug
nemam ništa ja sa tim
Da li negdje postoje
ljudi kao što smo mi
ljubav gdje razvaljuje
kapije od straha
Hej, šta je nama ostalo
uspomene samo
hej, kako bi te volio
vidjeti bar malo
Ludo su ljeta prošla
nikad ona nije došla
poljupcima da me budi
usnama da trešnje nudi
Evo uzmite mi sve
ja sam ruke digao
kad na sretne obale
nikad nisam stigao
Zemlja vrti se u krug
ljeta odlaze u dim
volio sam samo nju
nek je sreća prati”
Bila mu je sve, a lijepo su mu govorili – nemoj da ti neko bude sve, jer kada izgubiš tu osobu onda izgubiš sve i ostaje ništa… Ali kako je mogao odoljeti joj, kako je mogao da mu ne postane sve kad je i on njoj bio sve. Ostala je samo nada da će nekad moći krenuti dalje. Ne da je preboli, ne to nikad neće moći. Još i danas se sjeća prvog susreta i prvih razmijenjenih riječi koje je volio.
I dok je šetao s Miretom jaranom iz bivše firme i on mu objašnjavao gdje je, čuo je da neko zove njegovo ime. Iznenađeno se okrenuo i ugledao je jednu tako poznatu ženu ili djevojku kako za ruku hvata jednog dječaka od nekih godinu dana. Nije znao ko je to, ali je osjetio da mu srce brže kuca. Ništa mu nije bilo jasno. I tad je shvatio da je ta žena ili djevojka zovnula tog malog slatkog dječaka, a ne njega.
Pogledao je Mireta i vidjeo mu uplašeni, iznenađeni pogled u očima.
“Mire, poznaješ li ovu ženu?”- upitao je.
“Da…” promucao je Mire i nastavio “zar se ne sjećaš? To je tvoja … SELMA.”
Tad mu je sve postalo jasno. Nije znao šta da učini, kako da se ponaša. Poželio je da se sakrije, da ga ne vidi. Nije imao pojma kakva će biti njena reakcija. Ali srce ga je na neki način tjeralo da se još jednom okrene, da je pogleda…. I u tom trenutku i ona je ugledala njega.
Prvo iznenađenje, pa bol, pa neodlučnost. Njena duša i osjećaji su joj se vidjeli na licu, i on je shvatio da je poznaje i razumije više nego i jednu osobu s kojom je u ove tri godine kontaktirao.
“Voliš li me?” začuo je odjednom.
I onda čuje sebe kako odgovara: “Pa znaš….”
U tom momentu mu se stvoriše slike iz prošlih godina. Sjetio se toga! Vidjeo je njih dvoje zagrljeni, beskrajno srećni… Suze mu krenuše niz lice, srce hoče da iskoči iz grudi.
“Mire, idemo odavde. Hajde!” usplahirano reče. Vidjeo je na njenom licu da se dvoumi da li da mu priđe ili ne. Okrenuo se i požurio.
“Želim da idem kući.” odlučno reče.
”Gdje ćeš” upita Mire.
“Da…. Ne…. Ne znam… Nešto se dešava sa mnom, ne mogu ti objasniti.”
Krenuo je instiktivno u pravcu kuće.
“Oh Bože…. šta da učinim?”- pitao se. Shvatio je da je još uvijek voli. Da je voli kao nikoga na svijetu što je ikad volio.
“Mire…. hoćeš li se ljutiti, ako te zamolim da me ostaviš samog? Želio bih biti sam i razmisliti. Toliko mi se stvari mota po glavi, ne mogu se snaći.”
“Jesi siguran? Da odem bar s tobom do kuće….”
“Ne, to nije potrebno. Znam gdje stanujem.”
Polako je ušao u kuću i upalio svjetlo. Sve mu se činilo kao da je prije pola sata izašao iz kuće. Pogled mu je pao na fotografiju na radnom stolu. Prišao je i uzeo je u ruku. Njih dvoje… Srećni, nasmiješeni, zaljubljeni. Osjetio je kako mu se oči pune suzama.
“Šta si se uplakao, kao malo dijete” – rekao je sebi glasno. I onda očajno pomislio: “Šta dalje?”
Znao je da ne smije kvariti njenu sreću. Ona je bila prošlost. Ali, da li je zaista tako? Zašto je svom sinu dala baš njegovo ime?
Upalio je radio i sjeo za sto. To što je osjećao se ne moze opisati riječima. Na radiju je začuo pjesmu:
”Još je na dnu sna još je lijepa ko nekad
njena topla riječ topla postelja
još je sanjam ja i srce još čeka
da se vrati moja jedina
a tugom se boje ova noć i ova igra
zato treba mi brate kao nikada do sad
Da ti kažem šta mi je
boli još od ranije
svoju tugu nosim sam
još je ne zaboravljam
A imao sam sve što samo jednom se ima
toplinu ljubavi u njenim očima
a imao sam ja sada dane brojim
od kada nisam njen ko da ne postojim
a voli je voli srce moje odavde do neba
a boli me boli zato mi brate tako treba
Da ti kažem šta mi je
boli još od ranije
svoju tugu nosim sam
još je ne zaboravljam”
Ustao je i ugasio radio. To mu nije trebalo. Uzeo je stare albume i slike na kopijuteru i polako pregledao te fotografije. Najčešće su bili on i SELMA na njima. Tuga mu je obuzela srce, nije znao kako da si pomogne. Jasno mu je bilo, zbog čega nije mogao da se zainteresuje za neku drugu djevojku. Iako mu je sjećanje bilo u tami, negdje duboko u njemu ta ljubav je bila skrivena i samo čekala momenat da ponovo izbije na površinu. I sad kad mu se to desilo nije znao šta da učini.
NASTAVIT ĆE SE …