Povratak u školu nakon raspusta za djecu može biti period ispunjen različitim emocijama. Dok se neka djeca raduju ponovnom susretu sa drugarima, učiteljima i školskim aktivnostima, druga mogu osjećati nelagodu, strah ili zabrinutost zbog onoga što ih očekuje. Važno je razumjeti da ove emocije mogu postojati istovremeno dijete se može radovati školi, a ipak osjećati strah od početka nastave. Za dijete povratak u školske klupe znači ponovnu promjenu svakodnevne rutine, ranije ustajanje, školske obaveze, pravila, očekivanja i odvajanje od roditelja. Posebno intenzivno ovo može biti za djecu koja prvi put kreću u školu i kojima je sve novo i nepoznato.
Zato priprema za školu nije samo pitanje pribora, rasporeda i obaveza. Jednako je važno pripremiti dijete emocionalno pomoći mu da razumije svoje osjećaje, razgovarati o onome što ga brine i pružiti mu sigurnost da ne mora sve znati i moći odmah.
O ovoj temi razgovarali smo s Eminom Čirić pedagogicom, psihologinjom i geštalt psihoterapeutkinjom u edukaciji.
“Situacije koje izazivaju stres u nama ne moraju biti samo one tragične. Često i događaji kojima se radujemo i koji su lijepi pobude stres u nama. Isto to se dešava i sa djecom koja se u jednu ruku raduju školi, a s druge strane se brinu i plaše početka nastave. Nakon raspusta dolazi do promjene ritma spavanja, obaveza i svakodnevnih aktivnosti.
Ponovo se pojavljuju rano ustajanje, domaće zadaće, školska pravila, procjenjivanje i očekivanja odraslih. Kod prvačića ovo može biti još intenzivnije, jer po prvi put ulaze u nepoznato iskustvo. Roditelj može primijetiti da je dijete razdražljivo, plačljivo, povučeno ili da češće traži roditeljsku blizinu. Kod neke djece se javljaju teškoće sa spavanjem, bolovi u stomaku ili glavobolja, promjene apetita ili izražen otpor prema razgovoru o školi. Svako može imati loš dan, međutim ako se ovakvi simptomi ponavljaju toliko da remete svakodnevno funkcionisanje, tada je poželjno obratiti više pažnje. Rutinu spavanja najbolje je početi vraćati nekih dvije sedmice od početka škole. Korisno je da svakih nekoliko dana pomjeramo vrijeme odlaska na spavanje i buđenja kako bi se dijete postepeno vratilo u školski ritam. Roditelji djece koja ne žele u školu često naprave kontraefekat sa tjeranjem djeteta u školu kroz rečenice: “Nemaš se čega plašiti”, “Svi idu u školu”, “Moraš ići”..” Roditelji to naravno rade s ciljem umirivanja djeteta, ali dijete ovim rečenicama dobija poruku da ih roditelj ne razumije i da umanjuje njegov doživljaj situacije. Kada roditelj kaže: “Vidim da si uplašen, hajde da vidimo šta ti u školi najteže pada”, pomaže djetetu da obradi svoj strah, da osjeti da prihvatamo i razumijemo kako se osjeća i kada konkretno otkrijemo čega tačno se dijete plaši u školi, lakše ćemo i pomoći da savlada strah” kazala je Čirić za ntv.ba.
Na pitanje da li roditelji ponekad, iz najbolje namjere, dodatno povećavaju djetetov strah, naša sagovornica odgovara:
“Da, roditeljske reakcije i očekivanja mogu povećati strah prema školi. Djecu mogu da slome prevelika očekivanja roditelja od njega: “Moraš biti najbolji u razredu”, “Nemoj da plačeš, ne sramoti se..” Također i preburna reakcija roditelja na odvajanje djeteta kroz pitanja kako će izdržati bez njih, može dati dojam djetetu da je škola nešto čega treba da se plaše. Prvačiću je posebno korisno približiti školu kroz konkretna iskustva. Možete zajedno prošetati do škole, pokazati mu gdje će ulaziti, razgovarati o tome kako izgleda jedan školski dan i vježbati male korake samostalnosti. Korisna aktivnost je “igra škole”, gdje dijete glumi učitelja, roditelj glumi učenik, pa se mijenjaju uloge u igri. Djetetu možemo reći kako se ponaša kad nešto ne zna, kome se obrati u školi ako mu je potrebna pomoć, međutim najvažnija priprema nije da dijete zna sve unaprijed, nego da zna da ne mora sve znati odmah i da je učiti postepeno, kroz iskustvo, sasvim uredu.”
Djeca mogu prolaziti i kroz strah sa upoznavanjem nastavnika i novih prijatelja u razredu. Savjetuje se da ohrabrujemo dijete da prvi pozdravi nekog, da kaže svoje ime, da sjedne pored nekog i da će upoznavanje ići postepeno. Djeci često govorimo da budu „hrabra“, ali hrabrost ne znači da strah ne postoji, već hrabrost znači napraviti mali korak i kada osjećamo strah. Kod neke djece početak škole donosi i snažan pritisak da moraju biti najbolja. Takva djeca mogu teško podnositi greške i svaku lošiju ocjenu doživjeti kao dokaz da nisu dovoljno sposobna.
U praksi se, kaže naša sagovornica, često susrećemo sa ovakvim slučajevima, gdje roditelji stavljaju fokus na rezultate u školi, a zapostavljaju sam proces, učenje i trud djeteta. To može biti “dobra” podloga za razvoj perfekcionizma kod djeteta, što itekako ometa normalno funkcionisanje.
Trema je sasvim prirodna i normalna pojava u svakom životnom razdoblju. Dijete može imati „leptiriće u stomaku“, biti uzbuđeno, imati potrebu da više razgovara o školi ili tražiti dodatnu blizinu roditelja. Zabrinutost je veća kada strah postane intenzivan i dugotrajan, kada dijete zbog njega odbija školu, ima izražene fizičke tegobe, značajno se povlači ili kada se njegovo svakodnevno funkcionisanje vidljivo promijeni. Razgovor s učiteljem, pedagogom ili psihologom može pomoći da se razumije uzrok teškoće i pronađe odgovarajući način podrške.
“Ne zavaravajmo djecu da će u školi uvijek biti sve savršeno. Suočimo ih sa realnosti kakva jeste i najbitnije je da će kroz svaku teškoću i prepreku na koju naiđu imati našu podršku. Prije nego što krenemo biti podrška djeci i umiriti ih, uvjerimo se da smo umirili i podržali i sebe, jer ne zaboravimo da nas djeca puno više gledaju nego što nas slušaju” dodaje Emina Čirić pedagogica, psihologinja.
Budimo uz naše učenike slušajmo ih bez umanjivanja njihovih osjećaja i pokažimo im da greška nije neuspjeh, već dio učenja i odrastanja.
I za kraj, sretno svima u novoj školskoj godini!
Neka bude što više radoznalosti, smijeha, novih prijateljstava i lijepih uspomena.