Samir Hasanović-Čenga: “Bakšiš ostavljaju oni koji su naučili, a ne oni koji imaju!”

Teška ekonomska situacija u državi mnoge je natjerala da umjesto svojim zanimanjem bave se nečim sasvim suprotnim. Tako ne čudi ni situacija gdje automehaničari rade kao konobari, ili čak i oni sa završenom poljoprivrednom školom. Iako je prije nekoliko godina pokrenuta izmjena postojećeg zakona, gdje jasno bilo definisano da kao konobari mogu raditi samo osobe koje su za to školovane, od toga nema ništa. Samir Hasanović u Kalesiji poznatiji kao Čenga Ugostiteljsko-turističku školu je završio 2006. godine, odabrao je da bude konobar.

“Ja sam kao konobar počeo raditi još kao srednjoškolac. Jednostavno sam volio taj posao. 2006. godine sam završio školu, a 2009. godine zasnivam svoj radni odnos u ovoj branši”, priča nam Hasanović.

S obzirom da radi u jednom od najprometnijih kalesijskih ugostiteljskih objekata kaže da je kroz ovaj posao upoznao mnogo ljudi, onih dobrih, ali i onih koji to nisu. Iako ga mnogi gosti uvijek vide kao “šaljivdžiju” i nasmijanog kaže da mu se nekada desi i da je pod stresom, da je umoran, ali to gosti ne smiju primjetiti.

Na naše pitanje o tome ko su najzahtjevniji gosti, Hasanović je vješto izbjegao odgovor ističući da je takvih malo, ali je zato nabrojao one najdraže goste sa kojima se svakodnevno susreće. To su Sadrija Lipovica, Fuad Karić, Amir Omić, Dževad Sakić, profesor Edin Lokmić kao i Mersudin Hamidović (Glas Drine) za kojeg ima samo riječi hvale.

Kada je u pitanju bakšiš, kaže da toga ima svakodnevno, da ljudi časte kafom, sokom ili nečim drugim, ali da uvijek bakšiš ostavljaju koji su to naučili, a ne oni koji imaju novca. Iako ovaj posao smatra svojom “ljubavi”, kaže da nije konobar sasvim sigurno bi bio oficir, ali to kada je htio upisati nisu mu finansije dozvoljavale, pa se odlučio za konobarisanje.

U državi i okruženju u kojem živimo teško je ili gotovo pa nemoguće slijediti svoje snove, no Čenga u tome pokušava. Tako nekada za sebe i svoju dušu napiše i po neku priču ili pjesmu. Ljubavni stih, poemu, ljubavnu poruku ili čak tužnu pjesmu.

“Ljubav prema tome datira još iz djetinstva, ali se nisam nikada usudio da se posvetim tome ozbiljnije. Razlog tome je što se u javnosti sve manje ima sluha za takve stvari i što je umjetnost izgubila smisao i što je prevladao kič i turbo folk kojeg iskreno ne podnosim”, ističe Samir Hasanović.

Na samom kraju razgovora, Hasanović je pohvalio i organizaciju objekta u kojem radi kao konobar, te dobru saradnju sa kolegama za šankom koji u toku radnog vremena, ali i posle čine jednu porodicu.