Njegovi politički stavovi i teologija opasni su do neslućenih razmjera po BiH
Kada su to činile ranije perjanice “Oslobođenja”, to je bilo za očekivati i te njihove banalnosti nisu iziskivale neko moje ozbiljnije bavljenje njima. Sada to čini moj “kolega” sa Fakulteta islamskih nauka (FIN), prominentni teolog sa jakom podrškom bh. ljevice i inozemnih mentora, učitelj i odgajatelj naših generacija…, a drugo, njegove su objede bezgranično drske i bezobrazne, njegovi politički stavovi i teologija opasni do neslućenih razmjera po Bosnu i Hercegovinu, tako da je došlo vrijeme nesmiljenog obračuna sa ovim pokvarenjakom i opasnim intelektualnim tipom.
Dva priznanja
Prije svega, Rešid Hafizović je kukavica (kao i Ivan Karamazov), ali kukavice – a ne hrabri ljudi – počine najviše zločina. Da je hrabar, odvažan intelektualac, Hafizović bi – kad već ne smije da sa mnom argumentirano polemizira – u svome intervjuu naveo moje ime, zatim ime političke stranke kojoj pripadam, kao i imena ostalih mojih kolega koji su, prema njegovim navodima, zajedno sa mnom, izdajnici zemlje koje on izjednačava sa četnicima i ustašama, lopovi koji su pokrali donacije iz muslimanskih zemalja, čankolisci…
Šta sam ja radio prije i u početku agresije na Bosnu i Hercegovinu (ostatak, većinu rata proveo sam u Sarajevu, što najbolje zna “Oslobođenje” s kojim sam i tada vodio žestoke polemike), to zna ko treba da zna, a Rešid Hafizović, zbog svoga bekgraunda, vjerovatno bi bio posljednji čovjek koji bi to smio znati.
Kao pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine, dobio sam dva priznanja, jedno od generala Rasima Delića (rahmet mu duši) “za sve što sam učinio za Armiju Republike Bosne i Hercegovine”, i drugo od komandanta Trećega korpusa, koji je – hvala Bogu – i danas živ i koji, zajedno sa ostalim oficirima Armije, najbolje zna za moj doprinos našoj borbi protiv velikosrpskog i velikohrvatskoga genocidnog hegemona. (Moj doprinos je toliki da je, doslovno, u značajnoj mjeri promijenio tok ratnih zbivanja; u mojim očima – to je bila samo moja vjerska i građanska dužnost, za koju nikada ništa nisam tražio, niti tražim.)
Rat koji je za nama bio je tzv. totalni rat, i odbrana od njega morala je biti totalna, dakle – svim legitimnim sredstvima. Rešid Hafizović nije branio ovu zemlju i ovaj narod nijednim sredstvom, nego je rat proveo uz furunu, u opkoljenom Sarajevu, i već godinama, kao sovuljaga, iz svojih noćnih dubova landara protiv dvojice svojih kolega sa studija i tadašnjeg rukovodstva ove države i bošnjačkih političkih i vjerskih predstavnika.
Ja sam ga dosad smatrao običnim mlakonjom koji nema pojma šta je to država, šta politička aktivnost i sl., ali – to jeste bila moja loša procjena.
On koji je na moje argumente o njegovom političkoj nesvijesti i šteti koju nanosi bh. državi (u tekstu objavljenom 20. novembra ove godine, bez ijedne ružne riječi protiv njega) spreman da uzvrati ovakvim lažima i iftirama pokazao je da je on svjesni dio jedne opasne ideološke mašinerije i da je zaslužio da mu javno kažem ono što sam bio spreman zauvijek prešutjeti.
Sponzor mržnje
A to je: da je on najgora vrsta Jude koji je, na mali pritisak komunističke tajne policije, potpisao iskaze protiv dvojice svojih kolega sa studija na Islamskom teološkom fakultetu, Hasana Čengića i mene, na temelju kojih je komunistički sud u Sarajevu 1983. Hasana osudio na 10, a mene na 6,5 godina robije!
Što je još tragičnije: Rešid Hafizović je potpisao iskaze na temelju kojih je (uz još dva iskaza “kolega” sa Islamskog teološkog fakulteta!) Savez komunista BiH i Savez komunista SFR Jugoslavije konstruisao tzv. kolektivnu krivicu čitavom jednom narodu, a ta je: da smo mi krenuli u akciju formiranja islamske republike Bosne i Hercegovine, što je za tužilaštvo, sud i medije pod palicom “muslimanskih” komunista podrazumijevalo: istrjebljenje srpskog i hrvatskog naroda u BiH. (Godine koje su došle pokazale su ko je koga “trijebio” u Bosni.)
Glavni medijski sponzor mržnje protiv nas dvanaestero osuđenih (na čelu sa rahmetli Alijom Izetbegovićem) i “spasitelj” srpskog i hrvatskog naroda od naše “islamske republike” bilo je titoističko “Oslobođenje”, koje se nikada nije izvinilo nijednoj žrtvi svoje otrovne propagande, a osim savjesnog S.S.-a iz Tuzle, Rešid Hafizović (kao ni drugih dvoje potpisnika lažnih izjava protiv nas) nikada nisu zatražili halala od nas dvojice, Hasana i mene, ili, bar, od naših roditelja.
A upravo smo ja i Hasan meta Hafizovićevog intervjua. I to isto “Oslobođenje” u ovim godinama, kada se vrši nova titoizacija (čitaj: deislamizacija i ponižavanje bošnjačkog naroda) uzima ovog akademika da on i danas udara na nas koji u titoizmu vide najveću unutarnju kob bošnjačkog naroda, da mu on – u svojoj beskrajnoj prokomunističkoj odanosti koja ga je i dovela na Islamski teološki fakultet – promovira islamsku teologiju po njegovoj, “evropskoj” mjeri, da i danas – kao i 1983. – konstruiše novu kolektivnu krivicu svome narodu, a ta je: da je taj narod – njegovo političko i vjersko rukovodstvo – u nekoj vrsti koalicije sa Kraljevinom Saudijskom Arabijom, zemljom koja je – po Hafizoviću – “izvoznik vehabijskog terorizma u Bosnu” pa time: budući grobar ove države!
Slom stranke
“Oslobođenje” i Hafizović na taj način su izvanredno medijski stavili u drugi plan Karadžića i Mladića, dok im se sudi za zločine u Hagu, sa ciljem da bh. muslimane odvoje od muslimanskih zemalja i naroda i da ih ostave usamljene u novom titoizmu, u okruženju “demokratskih” sila Zapada koje su bošnjačkom muslimanskom narodu do jučer, dok se nad njime provodio genocid, držale svezane ruke, a danas mu pripremaju sudbinu muslimanske Španije, tj. – nestanak.
Zbog toga sam – vođen kur'anskom inspiracijom – nakon sloma najjače bošnjačke stranke 2001. godine, nastavio da se politički borim kroz A-sda kako bih zaustavio takav razvoj događaja, i u tome će moja stranka, ako Bog da, uspjeti (ma koliko to “Oslobođenju” i Hafizoviću “mrsko bilo”) – kada se mi, kao islamski demokrati, budemo ravnopravno takmičili na izborima koji neće biti unaprijed režirani kao prošli.
Za to vrijeme, dok ja i teorijski i u praksi ispisujem istinski komentar Kur'ana boreći se za slobodu svoga naroda, Hafizović prežvakuje knjige iz kvazignoseologije, u naš vjerski život unosi najrazornije ideje heterodoksije, koje ovaj pobožni narod i istinska bosanska ulema nikada nisu prihvatali (dok službena Islamska zajednica na sve to šuti ko zalivena?!), stiče akademske titule, balega po vlastitim kolegama koji mu nikakva zla nikad nisu učinili i svojim karamazovskim potezima u ambis – još jednom, i ko zna koliko puta? – baca narod iz koga je, nažalost, potekao.