Povjetarac s Vijogora donosi u krošnje ubeharalih džanarika posljednje tragove zime. Iako je sve dokle seže pogled u bujanju i beharu, april ovdje, u selima oko Srebrenice, nije garancija da ponovno neće doći snjegovi, u nevrijeme. Naprotiv, snijeg zna pasti iznenada i polovinom maja, lomeći svojom težinom grane šumskog drveća i voća, vršeći selekciju u kojoj samo najjače grane sa plodovima opstaju – stoga je voće sa ovih prostora prirodno lijepog izgleda i ukusa i nije mu potrebno ni prskanje.
Behar je u prvim toplim danima aprila na padine visokih podrinjskih planina izmamio mještane. Njive su uzorane, živice iskrčene, a poneki traktor ili, tokom zime uležali par volova, još uvijek u daljini neumorno i monotono idu s kraja na kraj njive, polažući iza sebe crne štapove brazda, jedan do drugoga. Ovdje su ljeta nešto kraća nego u ravnici tako da se svaki dan proljeća mora iskoristiti. Sunce se u ovim proljetnim danima začas otkotrlja horizontom od Velikog Žepa i visa Zlovrh, tako prema zapadu.
Na istočnim padinama Sućeske podignuti su novi malinjaci. Ovdje je u drugoj polovini prošloga stoljeća otpočeo uzgoj maline i kako je njena potražnja na domaćem tržištu bila velika brojna domaćinstva su imala svoje malinjake. To im je bio siguran način zarade i popunjavanja rupa u kućnom budžetu. Bilo je pravilo da jedna četvoročlana porodica može sama obraditi parcelu od dva dunuma, aktivnosti traju manje od dva mjeseca, a prihodi sa te parcele joj mogu osigurati osnovne životne potrebe za jednu godinu.
Nažalost, posljednji rat je opustošio ove krajeve. Plodne njive su zarasle u šikare, kuće su spaljene i srušene, a ovdašnje stanovništvo protjerano. Većina muškaraca ubijena je u Genocidu. Danas su se u Sućesku vratile porodice čiji su nosici te 1995. godine, kada je počinjen Genocid, bili djeca. Oni su u sebi ponijeli gorčinu sjećanja, boli i namjeru da će se jednom, kako to kaže pjesma, „kao pobjednici vratiti“.
-Kada sam odlučio podići svoje malinjake odnio sam uzorak zemljišta na analizu u Sarajevo. Rekli su mi da je sastav idealan za uzgoj maline. I ja sam krenuo, – prča mi kolega novinar Fikret Hodžić, dok nas u dubokim čizmama – rudarkama, kao domaćin vodi kroz Sućesku. Zastajemo pored seoskog mezarja da proučimo Fatihu. Na spomen-obilježju upisana su imena 926 ubijenih civlila Sućeske. Sa domaćinom i saputnicima Kadinom Mazić, koja je doputovala iz Amerike i Nerminom Alibašićem, studentom medicine iz Tuzle, pratim u kamen uklesana imena ubijenih i nikako ne mogu da pojmim razmjere tog zločina Genocida. Ne mogu da razumijem koji je to kod ugrađen u gene onih koji su bili spremni ubiti toliko civila, bez povoda i razloga.
U sredini sela, nedaleko od džamije, tek podignuta plantaža maline graniči sa nekropolom srećaka. „Kameni spavači“ skriveni su od pogleda slučajnih prolaznika, iako su samo nekoliko metara udaljeni od asfaltne ceste koja vodi prema Žutici i Milićima:
-Ovdje su, na svim proplancima, rasuti stećci. Gdje god se okrenete. Oni ustvari najbolje govore o posebnoj historiji ovih krajeva, o kojoj mi znamo premalo. Ovdje zrači jedna neopisiva i nepojmljiva energija, tako da kada dođem ovdje osjećam se sasvim drugačije nego u drugim mjestima. Ispunjen zadovoljstvom, novom željom da radim, da idem naprijed… Stari ljudi su govorili da su na ovim brdima u prošlosti uvijek logorovale vojske kada bi spremale pohod na Sarajevo, – govori naš domaćin.
Fikret Hodžić rođen je ovdje, u ovim srebreničkim brdima, neposredno pred rat. Njegova sjećanja, djeteta koje se igralo u ambijentu u kojem umjesto snjegova padaju granate i svakodnevno odnose živote, poslužila su za ispisivanje bestsellera „I ja sam iz Srebrenice“. Ova knjiga je u tiražu koji u novijoj Bosni i Hercegovini nije zabilježen, došla u sve krajeve svijeta i ljudi koji su preživjei bosanski rat nekako su se spontano identificirali s njenim autorom. Ova knjiga je bila sedef na priču o srebreničkom Genocidu. Gledao sam stotine ljudi kako plaču slušajući njene fragmente.
Sada, dok prolazim kroz ovo neobično selo, pokušavam vratiti sjećanje u devedesete. Pokušavam vratiti u misli znanja iz povijesti ovih krajeva. Srebrenicu su ljudi naseljavali odvajkada. Nekada se zvala Argentum, Argentarija, Domavija… Ali, povijest ovoga kraja je tako štura, valjda zato što su osvajači oduvijek bili surovi i sa zemljom su sravnjavali sve što je moglo svjedočiti o njihovom dolasku.
Prije tri-četiri godine, pripremajući se za promociju Fikretove knjige, ušao sam sa određenim predrasudama u čitanje toga teksta. Fikret Hodžić je u to vrijeme bio TV zvijezda, koju su ljubitelji folka u našoj zemlji i u dijaspori posebno voljeli i cijenili. Bojao sam se da bi zbog velike TV popularnosti, pularnost pisca Fikreta Hodžića mogla biti bez pokrića, da je napuhana, ali sam se, nakon čitanja knjige potpuno razuvjerio. Radilo se o knjizi koja čitaoca ostavlja bez daha. Govori o rađanju pobjednika. Fikret Hodžić je kao dijete imao sve predispozicije da bude izgubljen, inferioran, slab… Međutim, on se, zahvaljujući svome radu i svojoj vjeri, uspio izboriti za svoje mjesto pod suncem.
-Kroz emisiju „Zvijezda možeš biti ti“ otvorili smo mogućnosti i drugoj djeci, koja inače nemaju šansu za uspjeh u ovakvom društvu, u kojem živimo. Ako sam ja uspio, neka uspiju i drugi, – kazao je on i ispričao nam kako su izgledali njegovi dani u Sarajevu, siromašnog dječarca iz Srebrenice, koga su gledali sa podozrenjem i omalovažavanjem, a kasnije, kada je uspio, ti isti ljudi su željeli biti blizu njega. A on je ostajao isti.
Sebi sam tada, nakon toga razgovora, rekao da nikada u životu čovjek ne smije davati sud o nečemu što ne poznaje. Nisam bio fan emisije koju vodi, ali sam sa oduševljenjem prepoznavao njegovu ljudsku dimenziju, moral, predanost poslu i ideji istine, pravde i poštenja. Knjiga me, na prvo čitanje, fascinirala, tako da sam rado bio njen promotor u nekoliko bh. gradova. Uvjeren sam sada, nekoliko godina poslije, da je ta knjiga dala samopouzdanje mnogim momcima i djevojkama, koji su na početku svoga puta bili izgubljeni i vjerovali da ništa u životu ne mogu napraviti.
Pred kućom koju su u naselju Sućeska sagradili Fikretovi roditelji, a on je obnovio sa namjerom da živi u njoj, stoje dvije zastave: na jednoj piše „I ja sam iz Srebrenice“ a na drugoj „Srebrena malina“. Nakon uspjelog izdavačkog projekta knjige „I ja sam iz Srebrenice“, Fikret je dlučo krenuti u drugom pravcu, iako je knjiga za njega pečat za cijeli život:
-Rekao sam da više neću pisati. Ali, nisam se mogao izborti sa tom potrebom. Neka to ostane među nama, radim na novoj knjizi i nadam se da će ona izaći kada moje dijete napuni osamnaest godina!
-Naravno, – rekoh. –Ostat će to među nama… Među Podrinjcima! Znam da će se još mnogi obradovati!
„Srebrena malina“ je taj drugi Fikretov put.
-Jedne noći sam usnio čudan san. Ustao sam ujutro, zbunjen ali pun neke snage. Rekao sam svojim u kući da želim ići u Sućesku. Obnoviti kuću. Svi su me gledali čudno, prvo u kući, pa u Sarajevu, a onda i ovdje, u Sućeskoj. Nisu mogli vjerovati da sam se odlučio da blještavilo televizije zamijenim zemljoradnjom. Ali ja sam bio uvjeren da to želim, – kaže Fikret Hodžić.
Po dolasku u Sućesku Fikret Hodžić je obnovio roditeljsku kuću i krenuo u pripremu zemljišta za sadnju maline. Uskoro je pod malinom bilo nevjerovatnih 40 dunuma zemlje. Osposobio je štalu u dvorištu porodične kuće i u njoj otpočeo tov bikova. Danas, pet uposlenika njegove firme „Srebrena malina“ hrane 20 bikova i pripremaju se za branje maline na 40 dunuma. Pored toga, Fikret Hodžić je otpočeo gradnju hladnjače kapaciteta 300 tona smrtznute maline, što će biti značajan podstrek za druge povratnike u Sućesku:
-Već u selu imamo oko 70 dunuma maline. Mnoge komšije i rođaci razmišjaju da već naredne godine podignu svoje malinjake. Vjerujem da će ovo za nekoliko godina biti izvrsna priča. Moram kazati da su mi značjnu podršku pružili iz Turkish Ziraat banke i Federalnog ministarstva izbjeglih i raseljenih, – nastavlja naš domaćin.
Do sada je u projekat investirano ono 600.000 maraka. U ljeto, kada otpočne sezona branja maline ovdje će biti angažirano 50-70 sezonskih radnika. Sućeska će da oživi i podsjeti na neka davna vremena, kada su ovdje ljudi radili, rađali se i sanjali svoju svijetlu budućnost. Visovi Velikog Žepa bili su im najveća planina. Međutim, sa devedesetim godinama su došla neka vremena, koja su pred te ljude, sa nadama i snovima, stavila neke nepremostive planine koje je donio rat, odnoseći poput oluje njihove živote.
Ikindijski ezan zauči sa džamije preko puta Fikretove kuće.
-Elhamdulilah. Moj djed je bio imam u ovoj džamiji, a evo mene sada ovdje, idem u nju na svaki namaz. Zar to nije sreća!? – reče on. Neki čudan sklad vladao je u cijelom selu. Mir i nada.
Ostavljajući Sućesku spuštamo se prema dolini Zelenog Jadra, u naselje Žutica. Tu ćemo susresti sedamdesetpetogodišnjeg kovača Muju Cvrka. On u svojoj radionici od jutra do večeri, vještim rukama kreira čuda, udarajući teškim čekićima po usijanom željezu. Živi u potpunoj tišini i miru, posvećen svome radu i sebi, svojoj čežnji za djecom rasutom po svijetu. On i Fikret Hodžić svojim radom uspijevaju promijeniti svijet, uspijevaju, jedan u pravom smislu, drugi u prenesenom, iskovati tvrdi metal našeg nepovjerenja, naših sumnji i nesporazuma. Oni rade i nemaju vremena za besposlice. Iza njih ostaje jedno lijepo i korisno djelo koje će koristiti ljudima.
Dok se uz prvi podrinjski sumrak na proljetno zelenilo spušta hladna kiša, Božjom voljom dajući život bilju, ljudima i životinjama, pomslih na davno pročitani hadis: „Najbolji među nama su oni od kojih ljudi imaju najviše koristi“.
Sunce, skriveno iza oblaka, davno je zašlo i svoje lice uronilo u dubinu zapadnih daljina. Bez riječi, vozimo se nazad prema Zvorniku, uvjereni da će ujutro svanuti nov, mnogo ljepši dan, osunčan umivenim suncem.
(PodrinjeOnline)