Očaj je stanje beznađa i slabosti, u kojem čovjek pada u depresiju i obuzimaju ga negativne misli usljed kojih on gubi nadu da se određeno stanje može popraviti. Svi ljudi su barem jednom u životu zapali u takvo stanje, a javlja se kao posljedica raznih životnih iskušenja koje pogađaju čovjeka a koje on ne može od sebe da otkloni. Očaj je po vjeri zabranjen, a ako malo bolje razmislimo i analiziramo, lako ćemo uočiti da je on suprotan i samoj čovjekovoj prirodi, jer je čovjek stvoren kao biće koje uvijek gaji nadu u bolje sutra, ma kako teška iskušenja bila. Zbog čega onda dolazi do očaja?
Uzročnici očaja
Mi živimo u vremenu globalnih medija i brzine širenja informacija, kada nas svakodnevno bombarduju masama informacija sa različitih strana svijeta. U tim informacijama ima onih koje su pozitivne i onih koje su negativne. Čitajući i gledajući te negativne informacije, mi u našoj podsvijesti počinjemo stvarati negativnu sliku i pogled na svijet, društvo i život uopće. Pa tako, ako svakodnevno po nekoliko puta pregledamo elektronske i printane medije i negativne vijesti kojima su preplavljeni, ne možemo se oteti dojmu da je očaj nešto što nam se svakodnevno plasira i nameće, putem savremenih propagatora očaja i beznađa.
U svojoj sociološkoj teoriji devijantnosti društva, američki sociolog David Phillips, smatra da jedan primjer devijantnog ponašanja može imati značajan sugestivan utjecaj na druge, tako da ga drugi, često puta, mogu imitirati i oponašati. Shodno tome, on smatra da je moguće prognozirati stupnjeve devijantnosti znajući kakav je publicitet dodijeljen slučajevima koji drugima postaju ”model” kojeg treba kopirati. Pored toga, koristeći američke i britanske izvještaje, Philips je pokazao da raste broj negativnih djela nakon što neki od njih bude naširoko objavljivan u medijima, pa stoga on tvrdi da, što manji publicitet se da negativnim pojavama, to će manje biti posljedica.
Gabriel Tarde je opisao tri zakona imitacije: zakon bliskog dodira, zakon imitacije superiornih i zakon ubacivanja. Smatrao je da su izvršioci kriminalnih djela, osobe koje uče zanat kao i svaki drugiimitirajući uzore još od rane mladosti.
Dakle, kao što vidimo iz ove teorije, devijantnost je nešto što publiciranjem putem medija može da se kopira od drugih. Iako ova teorija više govori o uzrocima devijacija u društvu, analogno argumentima o uzrocima devijantnosti, možemo da uočimo kako mediji također imaju velikog udjela u formiranju pozitivnog ili negativnog duhovnog stanja u društvu.
Ako nekome svakodnevno plasiramo informacije koje su depresivne, očajne i koje bacaju u beznađe, velike su šanse da će osobe koje to stalno gledaju, jednog dana postati takve. S druge strane, ako ljudima govorimo optimistično ulijevajući im nadu u bolje sutra, također su velike šanse da ćemo imati mase raspoloženih pojedinaca koje će, pored teškog stanja u kojem su, biti optimistični i s vjerom u bolje sutra, na taj način ćemo prestati proizvoditi stanovništvo koje je, izgubivši nadu i optmizam, potpuno prestalo da djeluje, i sjedeći skrštenih ruku čeka da mu bolja budućnost dođe sama servirana od strane nekog drugog.
Šta je alternativa?
Imamo dvije mogućnosti kao alternativu ovom problemu. Prva je psihološke prirode. Da bi izbjegli padanje u očaj i beznađe, trebali bi izbjegavati informacije koje obiluju očajem i depresijom. To su uglavnom crne vijesti, kojima mediji popunjavaju svoj programski sadržaj. Također je poželjno izbjegavati osobe koje zrače negativnom energijom i pogledima na svijet i društvo. Naravno, tu treba znati razlikovati pozitivnu krotiku od pesimizma i očaja. Družiti se sa pozitivnim osobama koje zrače optimizmom i koje ulijevaju nadu ljudima oko sebe, gledajući na život i životna iskušenja kao normalne pojave koje čovjek sa strpljivošću i upornošću, s lakoćom može savladati.
Druga alternativa je u vjeri. Čovjek u vjeri pronalazi duhovnu i pshičku snagu, koja mu olakšava da prebrodi svaku krizu i problem. Isto tako, vjera nas uči da je zabranjeno padati u očaj i gubiti nadu. Allah dž.š., kaže u Kur'anu:
“Vi ne gubite nadu u milost Allahovu! U milost Allahovu nadu gubi samo narod nevjernički!” (Kur’an; sura Jusuf; ajet 87)
“Donosite radosnu vijest sada kad me je starost ophrvala?” – reče on – “čime me radujete?” “Donosimo ti radosnu vijest, koja će se doista obistiniti” – rekoše oni – “zato nadu ne gubi!” “Nadu u milost Gospodara svoga mogu gubiti samo oni koji su zabludjeli” – reče on. (Kur’an; sura Al-Hidžr; ajet 55-56)
Enes, r.a., prenosi da je Poslanik, a.s., rekao: ”Nema zloslutnje i pesimizma već se meni sviđa optimizam.” Upitali su: ”Božiji Poslaniče, šta je to optimizam?” ”Lijepa riječ.” Odogovorio je. A u drugoj verziji hadisa: ”Sviđa mi se optimizam, a to je ispravna lijepa riječ.”
Kao što vidimo, vjera usađuje u srca ljudi optimizam i nadu. Čovjek treba da uvijek gaji nadu u bolje sutra, ma koliko teška situacija po njega bila, jer bez nade on nema šanse za opstanak i izlaz i krize koja ga je zadesila. Mnogobrojni su primjer iz života velikih ljudi, koji su sa optimizmom i nadom u bolje sutra, savladali i nesavladive prepreke koje su se ispred njih prepriječile.
Od ljudi vjernika možemo se sjetiti primjera Ejuba, a.s., i njegovog iskušenja sa bolešću od koje se skoro raspalo njegovo tijelo, ali on pored svega toga, niti jedan trenutak nije gubio nadu i padao u očaj.
Ili primjer Jusufa, a.s., koji je nepravedno osuđen za nemoral i bačen u zatvor na sedam godina robije, on sve to vrijeme upućuje dovu Allahu dž.š., i gaju nadu u konačnu pobjedu pravde i dokazivanje svoje nevinosti, što se na kraju i desilo.
Sjetimo se samo Nelsona Mandele i njegovog iskušenja sa desetogodišnjim boravkom u zatvoru. On je 1962 godine, uhapšen zbog optužnice koja ga je teretila za nelegalno podsticanje na štrajk i izazivanje nereda. Zatim je osuđen i za slučaj Rivona, na doživotnu robiju, a pušten je na slobodu 1990 godine, da bi 1994 godine, pobijedio na izborima. Kada je bio u zatvoru rekao je: ”Ja sam po odluci moje duše, čovjek optimista. Ne znam da li je to u mojoj prirodi ili je takva moja tjelesna konstrukcija, ali od znakova optimizma je da čovjek uvijek drži svoju glavu podignutom i da korača naprijed. Prošli su mi brojni trenutci, u kojima sam čak izgubio povjerenje u humanost, ali nikada nisam niti ću ikada zapasti u očaj jer je to put koji vodi u propast i sugurnu smrt.”
Pogledajmo tu snagu i odlučnost. Mandela ne samo da nije pao u očaj cijelo to vrijeme, nego on ide još korak dalje, pa odlučno kaže da neće nikad pasti u očaj, jer je to put u propast. To je snaga duha i snaga volje koju svaki čovjek posjeduje i ne treba dozvoliti da mu to iko kvari i potiskuje.
Iz svega navedenog, može se zaključiti da su mnogi savremeni mediji, svijesno ili nesvijesno, na određen način propagatori očaja i beznađa. Svakodnevne informacije kojima nas zapljuskuju prepune su pesimizma, koji najviše pogađa one koji su nezaštićeni i nepripremljeni. Zato, opskrbimo se optimizmom i izbjegavajmo negativne i crne informacije, gledajmo na budućnost optimistično jer padanjem u očaj, ionako nećemo ništa promjeniti, naprotiv, samo ćemo sebi još više otežati stanje u kojem se nalazimo, a gajenjem optimizma i nade, barem ćemo biti duhovno i psihički zdravi i spremni na udarce savremenog života.