Jedanput je Abdullah ibn Omer pozvao svoje prijatelje, među kojima sam bio i ja, i pripremio je gozbu izvan Medine. Kada smo sjeli za sofru naišao je neki čoban sa stadom ovaca. Ibn Omer ga je pozvao za sofru a on je odbio rekavši da posti. Onda je u čudu rekao: “Zar u ovako dugom danu i na ovakvoj vrelini da postiš? Zašto sam sebe iscrpljuješ?”
Čoban je odgovorio: “Da koristim slobodno vrijeme i pripremam se za Dan obračuna.”
Zatim ga je ibn Omer upitao: “A bi li mi prodao jednu ovcu da zakoljem? Platit ću ti koliko vrijedi, i pored toga dat ću tebi mesa da pripremiš sebi za iftar.”
Na to će čoban: “Ne mogu to učiniti jer ovce nisu moje.”
A Abdullah ibn Omer mu rece: “To nije nikakav problem vlasnik ovaca te ne vidi, a kada te bude pitao za ovcu reci vuk je pojeo.”
Čoban mu odgovori: “A gdje je Allah?”(tj. zar Allah ne vidi, ako ne vidi vlasnik ovaca)
Oduševljen postupkom čobana, Abdullah ibn Omer je sve do Medine ponavljo njegove riječi: “A gdje je Allah?” Zatim je pronašao vlasnika ovaca i kupio od njeg i čobana i stado, a onda je oslobodio čobana i poklonio mu stado zbog njegove iskrene vjere i poštenja.
