Godine nakon rata su prolazile brzo.
Osmanu se uvukao neki strah da se rat nije ni završio, već je sve ovo samo mali predah, ili duže zatišje namijenjeno da ih uspava.
Svakim danom osluškivao je kad će ponova iznad sela na Majevici čuti poznati zvuk puške. Taj zvuk, taj prasak puške mu je, vrlo često, ličio na snažan, duboki muški, prijeteći glas koji mu govori:“Štaš tu! Štaš tu! Štaš tu! Štaš tu! Uvukao mu se pod kožu hiljadu puta u toku četverogodišnjeg rata. Oglašavao se sa majevičke kote i prekidao turobnu tišinu, najavljivao kanonadu koja će po ko zna koji put zasuti selo.
Preživo je Osman rat ne vjerujući sam sebi da se moglo preživjeti. Sva podrinjska sela i gradovi su porušeni i popaljeni, pobijen je narod, a ono malo što je ostalo živo rasulo se po svijetu. Nije davo ni dvije pare da će živjeti i da će njegovo selo opstati tako blizu prve linije.
Prošao je nesretni rat, svijet se dao u trku sa vremenom da se izgrade i poprave kuće, da se uradi infrastruktura u selu. On, nekako skeptik, radio k'o i svi drugi, ali očekivao svako jutro da ponovo zagrmi. Govorio je sam sebi: Ma ne može na ovom ostati, nekako se nije završilo ili bar se ne može na ovaj način završiti!?
Svakakve informacije kružile po selu. Ibretio se današnjoj omladini koja sate provodi pored kompjutera svakodnevno prenoseći informacije o bombašima na Istoku, o terorizmu u Americi, o svemu i svačemu. Mislio je, kakvo je čudo ta haber kutija da to može: krava kad se oteli u Kini odmah, noćas se zna da se otelila i kakve je boje tele. Omladina svašta priča pa i o nekom misterioznom oblaku iznad Mostara, vele kako takav nikad nisu vidjeli.
Ibretio se Osman novoj tehnologiji. Nekada davno je čuo da će dvdeset prvi vijek biti vijek informacija i da će opet biti najskuplja informacija. Danima je pokušavao saznati šta li to znači i najedanput mu samo sinulo, kao da su se u mozgu vrata otvorila, skontao je da je u moru informacija vrlo teško odrediti koja je prava i istinita.
Slutio je Osman zlo, primaklo se, počela čuda i po Bosni, znao je da neće na dobro, misleći kako u Bosni i sitnica napravi veliki belaj, pa i taj čudni oblak nije nikako dobar.
Pred zadnji rat svijet je pričao kako je nekoliko noći mjesec izlazio crven k'o krv, nije ga Osman vidio, ali domalo se zarati. Sijaset puta u toku rata mu je naum pao krvavi mjesec, a sad i neki čudan oblak; neće na dobro izaći, opsjedala ga ta misao.
Molio se Bogu na svakom namazu, samo da se ne zarati jer ništa nije gore od rata, mislio je.
Svakakvih proročanstava je bilo o ovoj godini, pa i ta nesretna baba Vanga je predvidjela belaj, doduše za čitav svijet, što bi Bosna bila drugačija, mislio je.
Nakon desetak dana od pojave čudnog oblaka iznad Mostara i u Osmanovom selu počela je da pada kiša. Pljuštalo je čitavu noć kao da je neko prosipa iz bokala. Osman se nakon jacijskog namaza primakao prozoru da zapali cigar i sluša kako kiša trusi. Voli on zvuk sitne kiše što džamori po krovu i zvoni od stari oluk, samo ovaj put nekako mu je zvuk drugačiji. Pomisli, kao da ne pada nego se prosipa sa neba. Čudno, ovolika kiša a da grom niput ne spuca u stogodišnju bukvu na Majevice, takve kiše ne mogu proć bez gromova i holuja, te jakih vjetrova.
Dugo je sjedio kraj prozora. Nedaleko od njegove kuće još je gorjelo svjetlo u kući komšije Ibro s kojim je u zavadi već nekoliko godina. Ni ta misao da ne priča s komšijom nije mu davala mira, dugo mu nije dala da zaspi. Tek u gluho doba noći je zaspao; tako kasno da je i rani sabah prespavao. Probudio ga džamor nestašnih unuka. Pomisli: spremaju se u školu kao i svako jutro; nije mogao ni slutit da se oni raduju jer nekim čudom, preko te haber kutije su u toku noći saznali da se ne ide u školu i da je nastava odgođena zbog prirodne katastrofe.
Čim je čuo riječ katastrofa, izađe iz svoje sobe i, preplašen od neke mučnine koja ga presjekla po dnu stomaka ko sječivo noža, upita svog unuka Refku, koji je prvi razred srednje škole u Kalesiji, o kakvoj se katastrofi radi, a unuk radostan odgovori:
– Moj dedo, katastrofe su po Bosni, poplave na sve strane čak su i škole obustavili.
Ljutiti Osman povišenim tonom izgalami se na unuka Refku kojem je drago zbog katastrofe samo kako ne bi išao u školu i kako on ne misli da će ljudi patiti zbog tih poplava.
Izgalamio se na unuka, ali u dubini duše je osjećao olakšanje što se njegova kuća ne nalazi u ravnicama koje su podložne poplavama i što je selo daleko od Spreče.
Tokom čitavog dana pristizale su informacije o poplavama, a Osman je dosađivao Refki da mu čita sa interneta šta se to dešava po Bosni i kakvo je stanje. U isti mah je proklinjao televizije koje
se nisu na vrijeme organizovale da prenose i izvještavaju sa lica mjesta o štetama i poplavama. Tek sutradan su se televizije malo bolje organizovale vidjevši kako to rade kolege iz Srbije…
Treći dan od početka padavina kiša je prestala, čuo je Osman kako je palo 280 litara kiše po kvadratnom metru, te kako je to nekoliko puta više od prosječnih padavina.
Pred samu jaciju Refko je uhaberio djedu informaciju da u Maglaju i Doboju ima dosta mrtvih u poplavama i da vlast neće da kaže o koliko se žrtava radi kako ne bi širili paniku među stanovništvom, te da je dobra vijest da se voda povlači prema Bijeljini i dalje prema Srbiji, prijeteći Šapcu i drugim srbijanskim gradovima.
Osman je poslije jacije u svojoj sobi u mraku iskoristio nestanak struje da uči dove i Fatihu poginulim u poplavama, moleći Alaha da obuzda vodenu stihiju i da svijet više ne gine. U glavi mu se vrtila informacija da su u Doboju, u autu pronašli čitavu porodicu stradalih od polave; za njih se Osman najviše molio Bogu, tražeći da ih Uzvišeni obraduje dženetom.
U cik zore galama po selu i dnevnoj sobi sve je jača, a njemu se nekako ne ustaje; spava mu se više no obično. Sve čuje, ali glavu ne može da podigne, sve dok Refko k'o grom ne uleti u sobu vičući: „Izlazi, djede, poginut ćeš, usjelina nosi svo selo, pa i našu kuću gotov je ufatilo.“
Bez duše jedva je uspio navući pantolone i jaknu te rudare čizme, bježeći na drugu stranu sela sa svim komšijama koji se bore da izvuku djecu i stoku. Samo rijetki su se sjetili da ponesu pokoje ćebe i štogod hrane. Za kratko vrijeme svo stanovništvo sela našlo se na brijegu izvan sela. Sve ovo ga posjetilo na zadnji rat kad su bježali u potoke i šume krijući se od četnika i granata; doduše sad bježe na otvoreno izbjegavajući potoke i nevidljiva mjesta.
Iznad kuća zemlja je sve više klizila i zauhvaćala jednu po jednu kuću, rušeći je do temelja kao da je od kartona. Za oko mu zapade tužna slika komšije Ibre, kako sabira svoje troje male djece pod jednu jedinu deku koju je ponio. Djeca plaču. Zima je, oni ne znaju da ne mogu kući u toplu postelju. Uhvati ga neki žal iako ne priča sa svojim komšijom Ibrom već nekoliko godina. Ibro je hrsuz, bacio se na oca, čovjek zavraka, prznica živa; zbog međe koju nisu na vrijeme utvrdili ispala svađa među njima, te je Ibro potez'o i sjekiru. Osman se zgrozi na tu pomisao da su se mogli poubijati zbog šake zemlje, a sad usjelina odnese jednu i drugu.
Dok Osman tužno posmatra djecu što cvrče kšo popci na zimi, Refko mu dobaci u uho šaptavim glasom.
– Ibro nas je jutros spasio, prvi je došao da javi na naša vrata da se usjelina pokrenula, da nam nije javio možda bi sad bili mrtvi.
Još više se Osman iznenadi ovom informacijom, nije mogao ni pomisliti da će onakav hrsuz prvi progovorit i još gore sve grijehe spra sa sebe; bar tako stariji kazuju: ko prvi progovori s komšijom u zavadi, s njeg spadaju svi grijesi nastali u sporu ma kakvi oni bili. Pomisli Osman i to kakva je trebala katastrofa da ih zadesi pa da jedan drugom pruže ruku pomirenja. Štošta sad insanu padne na misli, ali pažnju zaokuplja taj plast zemlje što klizi i nosi jednu po jednu kuću…
Prizor je zastrašujući i on se osjeti krhak i nemoćan pred Božijom silom, kao da se priroda pobunila i vraća milo za drago, svete se potoci i rječice u koje je nabacano tone smeća i pepela od centralnih grijanja, svaki odpad je završio u obližnjim potocima i time je zatvoren normalan protok vode, sad se ti potoci pobunili i sami sebe čiste, ne gledajući kakvu štetu prave ljudima, kao što ljudi nisu brinuli kakvu štetu nanose prirodi…
Ubrzo ogromno klizište zauhvati i njegovu kuću, te se ona raspade u paramparčad: Začu prodoran krik i plač svoje snahe koju, eto, i ne begeniše plaho, ali je ona svatila da sad ostaju bez išta, kao da se tek sad probudila iz dubokog sna i shvatila šta znači kuća koju je on godinama gradio štedeći od svog grla da ispravi i uradi kuću u kojoj će svi zajedno živjeti.
Nikada snaha nije cijenila i poštovala ugrađenu muku u te zidove, nije htjela nit’ je umjela , možda je konačno sad to shvatila. Misli u momentu lutaju na sve strane, pomisli da mu je živa hanuma prizor bi je ponovo ubio i doživjela bi ponovo tri infrakta u roku sahat vremena kao i prvi put.
Tuga i žal mu se uvuče pod kožu, pomisli koliko godina je proveo radeći da ispravi i uradi svoju kuću, a ona nesta u jednom momentu kao i sve što je stekao u životu; mora u izbjeglištvo i sabirne centre na zajednički kazan, baš kao i u ratu. Božija sila, možda i gnjev, zbrisa sve u jednom momentu, ne ostavljajući ni mjesto gde bi ponovo gradio svoj dom.
Dok misli lutaju oči prate zastrašujući prizor pucanja zidova i krova što nestaju u dubini zemlje koja sve nosi prema potoku zatrpavajući i posljednje ostatke od kuće. Posljednje što zemlja guta jeste drveni prozor zelene boje na kojem je on najviše proveo vremena posmatrajući prirodno okruženje dokle god pogled puca.
Nadao se da će duboku starost dočekati kraj tog prozora koji baca pogled na riječicu i okolna zelena brda. Nadao se da će sa tog prozora dočekati mnoga jutra u miru cvrkuta ptica dok vjetar donosi razne mirise proljetnih cvjetova ili slušati sinfoniju ljetnih cvrčaka u noći prije spavanja.
Sve je nestalo u trenu i sve zamišljeno sad mora zamjeniti neurednim prostorom nekog zajedničkog objekta, prepun smrada i galeme bez svog mira.
Pomisli koliko se samo pribojavao rata i rušilačkih hordi koje će mu zapaliti kuću ne sluteći da će to biti djelo same prirode.
Azir Šabić