Bila jednom jedna zemlja…
U njoj su živjeli narodi koji nisu imali ime i koji su sanjali o nekim boljim vremenima. Niko ih nije priznavao i uvijek su zavisili od drugih.
U njihovu zemlju ostali su urezani topoti tuđih konja, koji su rušili stare i donosili nove običaje. Jednog dana usred proljeća u njihove krajeve stigao je jedan pastir. Bio je siromašno obučen i sve što je imao bile su njegove ovce i usna harmonika. Ljudi ispočetka na njega nisu obraćali pažnju, međutim, kada je izgubljeni mladić odlučio da ostane, mještani su to shvatili kao prijetnju.
Nakon što je izgradio baraku i ogradio zemlju za svoje ovce, ljudi su poželjeli da ga otjeraju.
Počeli su da smišljaju razne zamke i podvale. Među njegove ovce su pustili vukove, a u njegovu baraku postavili požar. Pastir je bio poželio da ode. Sjeo je na livadu i zasvirao na svojoj usnoj harmonici, a predivna muzika je krenula na svoje putovanje.
Prolazila je između planina, plivala preko rijeka, preskala brda i polja, i poput najdražeg gosta kucala na vrata zadovoljnih mještana.
Ljudi su otvarali srca dragom gostu, cvijeće se počelo rađati na livadama, prljave rijeke su postale blistavo čiste, a pastir je odjednom postao omiljeni i najvažniji stanovnik.
Od tog dana ljudi nisu prestajali da plešu i pjevaju i samo se čekala prilika za novo slavlje. Tako je zemlja dobila ime Slavija. Pastir je postao vladar Slavije, a njeni stanovnici najsretniji ljudi na svijetu.
Najvažniji datum i omiljeni povod za slavlje bio je rođendan njihovog gospodara. Nadimak Titko dobio je po jednima zbog toga što je prilikom komandiranja otresito kažiprstom dijelio zadatke, prateći zapovijedi škrtim vokabularom “ti to – ti to”.
Tokom jedne proslave njegova rođendana, zbog plesa velikog broja ljudi, zemlja se pomjerila na jug i od tada se zove Jugoslavija.
Mir i blagostanje trajalo je nekoliko hiljada godina, a onda je svemu došao kraj.
Nakon što je Titko umro ljudi su prestali da plešu i mnogi su mislili da se zlo rodilo već tada, međutim, svi dobro znaju da je ono došlo onoga dana.
Jutro je bilo drugačije nego jedno prije. Ljudi su izlazili iz kuća, pozdravljali prve komšije i ponovo htjeli da udahnu dan svojim plućima. Bili su nasmijani i veseli, s djecom u naručju, sjećajući se nečega što stvara taj osmijeh na licu.
Tada je jaka svjetlost obasjala zemlju i ljudi su morali da zatvore oči. Jedni su pričali da su vanzemaljci zauzeli zemlju, drugi opet su tvrdili da je to poslano od Boga i da je jednostavno tako moralo biti.
Kada su ponovo otvorili oči, stanovnici su bili stariji šesnaest godina, a Jugoslavijom je vladala troglava aždaha. Zapravo se država više nije zvala Jugoslavija.
Prva glava aždahe imala je velike uši i imala je vrlo malo kose. Zvala se Bihko. Glava u sredini je bila neobično sređena i pristojna, sijede kose i prodorno smeđih ili crnih očiju. Ona se zvala Hrvko. Treća je bila najveća od svih i zvala se Srbko. Također, uredno počešljane kose, imala je zaleđene usne, koje se gotovo nikako nisu pomjerale.
Kako su godine odmicale, aždaha je samo rasla i niko je nije mogao savladati. Padale su kiše od kamenja i olova, crvene rijeke nosile su sve pred sobom, ljudi su umirali, a aždaha je čvrsto stajala nad zemljom.
Posljednji preživjeli Jugosloveni pokušavali su da ubiju aždahu. Obučavali su najbolje vitezove, strijelce, najsposobnije borce, ali aždaha je uvijek izlazila kao pobjednik. Mačevi su pucali pred njenim oklopom, strijele je palila vatrom, a vojnici su izgledali tako mali i sitni naspram ogromne i svemoćne aždahe.
U trenutku kada su stanovnici izgubili i posljednju nadu, u bezimeno mjesto dolazi bijela princeza Fbika. Aždaha se odmah zaljubila u prelijepu djevojku i počela ja da smišlja način kako da je osvoji. Bihko, Hrvko, Srbko se nikako nisu mogli dogovoriti koja će glava ljubiti usne Bijele princeze.
Princeza je shvatila da želi cijelu aždahu, pod uslovom da se glave prestanu svađati. Iako nevoljno, Bihko, Hrvko, Srbko su odlučili da popuste.
Svađe su konačno nestale, a umjesto troglave aždahe pojavio se predivni princ na bijelom konju. Dan je ponovo počeo da se rađa, a princ i princeza su živjeli sretno do kraja života.
Napisao: M. S.
bh-news.com