Nije teško voljeti Kozarac. Zato treba ići u njega. Kad se god može. Neko ko je bio u tom čudesnom mjestu makar jednom u životu zna zašto. Zato što tu život buja. Zato što nije prestao ni nakon logora. Ni nakon poslijeratnih poniženja. Ili protivljenja gradnji spomenika ubijenoj djeci Prijedora. Ili protivljenja gradnji spomenika logorašima. Sve je Kozarac preživio. Zato što su ga iz pepela podigli ljudi koji su bili u Omarskoj. Trnopolju. Keratermu. Iz inata. Oni čiji su najmiliji u masovnim grobnicama. Jer su ga obnovili borci 17. krajiške brigade koji su odbranili ovu zemlju.