Feljton 5/10
Islam kao privatna stvar
Kada bih trebao izolovati jednu jedinu rečenicu koja najbolje pokazuje nerazumijevanje suštine i smisla islama, bez dileme bi to bio toliko puta izrečeni komentar da je „vjera privatna stvar“. Ovo uglavnom dolazi od ljudi koji prema vjeri imaju generalno negativan stav i od onih koji uopće ne žele da se bave tom temom. Svako ko razumije i zna šta islam predstavlja i pretpostavlja, zna i to da je daleko od toga da je zamišljen da bude privatna stvar. Potrebno je prevazići površni pristup ovako ozbiljnoj temi da bi se uvidjelo koliko je ovakvo uvjerenje dijametralno suprotno od namjene i svrhe islama.
Najčešća percepcija vjere na Zapadu u najboljem slučaju se svodi uglavnom na to da treba vjerovati u Boga, povremeno mu se moliti i truditi se biti dobra osoba. Politika, trgovina, ekonomija i slične životne teme nemaju nikakve veze sa vjerom jer se podvlači jasna crta između vjerskog i društvenog života. Insistira se na tome da se društvo i država moraju graditi na sekularnim principima, a pojedincu se eventualno daje za pravo da u okviru svoje intime i domena privatnosti organizuje i duhovni život po vlastitom nahođenju. S druge strane, vjera se nerijetko smatra „opijumom za narod, izmišljenim prosto radi pokoravanja i kontrole masa“. Takođe, organizovana religija se smatra sjajnim načinom da se sveštenstvo bogati i živi raskošnim životom na račun naivnih vjernika.
Islam se u tom pogledu ne smatra nimalo drugačijim od drugih organizovanih religija. U potpunosti se ignoriše činjenica da je islam vjera koja nerazdvojivo povezuje duhovni i materijalni aspekt života, ne zanemarujući niti najsitnije detalje u životu jednog muslimana. Britanski princ Charles je u svom govoru o islamu 1993. godine primijetio da „islam odbija razdvojiti čovjeka i prirodu, vjeru i nauku, um i materiju“. Islam, pod uslovom da se praktikuje na način kako je to propisano, predstavlja najbolji mogući oblik života.
Pošto ideja i svrha islama nije da ga se ograniči na intimu, svakom muslimanu je propisan najprecizniji i najiscrpniji kodeks ponašanja, kako u privatnoj tako i u društvenoj sferi života. Dosljedna primjena islamskih propisa garantira svakoj osobi bezbjedan, miran i sretan život i osigurava prava svakog pojedinca. Štaviše, ne brine se samo o ljudskim pravima, nego regulira čak i čovjekov odnos prema biljnom i životinjskom svijetu, pa i objektima.
Propisi i zakoni koji se tiču obožavanja Stvoritelja, ali i ekonomije, politike, bračne zajednice, pravila ratovanja, imaju za cilj stvaranje idealog društva u kojem su jasno definisani odnosi muslimana sa Bogom, sa drugim ljudima, te sa njegovom okolinom, i živom i neživom. Univerzalan u svakom smislu, islam sa svojim principima odgovara svim ljudima u svakom vremenu i dobu. Pravi smisao inkluzije se na najbolji način praktikuje u islamu: on nije rezervisan za određenu rasu ili društvenu klasu. Nikakvu ulogu ne igra nečije porijeklo, status, obrazovanje, jezik ili mjesto rođenja. Islam podjednako pripada svakome, i svaka osoba je potpuno ravnopravna sa svima ostalima.
Islam nije u sukobu sa ljudskom prirodom, niti intelektom. On ih održava zdravim. Sve što se u islamu promoviše i stimuliše korisno je i za pojedinca i za društvo. Sve što se izričito zabranjuje, kao i ono što se smatra nepoželjnim ili nepreporučljivim, štetno je i za pojedinca i za društvo.
Da vjera nije i ne može biti privatna stvar jasno je kada znam da mi je propisala i precizirala kako da se ponašam u svojoj kući ali i na javnom mjestu, na ulici, u društvu, kako da obavljam svoj posao, bilo da sam trgovac, učitelj, stočar ili vladar. Najvažnije je da pri tome razumijem i prihvatim da su svi ti propisi tu iz jednog jedinog razloga – da moj život i život svih drugih ljudi koji me okružuju i sa kojima sam povezan na bilo koji način bude pravičan, pošten, moralan, koristan i ugodan.
Islam je de facto izuzetno praktična vjera, u kojoj se od vjernika ne traži samo da vjeruje u Boga, već je to neraskidiva sinteza vjerovanja i djelovanja. To je vrlo opsežan sistem koji se detaljno bavi svim mogućim aspektima života, kako pojedinca tako i zajednice, i utiče na njih. Spoznaja Stvoritelja i čvrsto uvjerenje u njegovo postojanje nije krajnji cilj muslimana, već samo temelj, fundament na kojem se gradi cjelokupni život. Vrijeme provedeno u molitvi je samo sićušni dio onoga što nas čini muslimanima.
Kur'an, kao glavni izvor uputa o tome kako da živimo, daje vrlo precizna uputstva za sva bitna životna pitanja, od ekonomije, krivičnog i porodičnog zakona preko ljudskih prava, etike, rata i mira do normativa društvenog ponašanja. Od nas se, dakle, traži da bez pogovora i u potpunosti slijedimo ta uputstva i da svoj život organizujemo i zajednice uspostavljamo na tim principima. Allah nas pri tome u Kur'anu napominje i opominje da će nam nekada izgledati da nam ta uputstva ne idu uvijek u prilog i da bi nam možda bilo bolje i lakše ako bismo ih u određenoj mjeri prilagodili našim željama, mišljenjima i potrebama. Međutim, bilo kakvo odstupanje od datih uputa je najstrožije zabranjeno, ali nam se objašnjava da, bez obzira što nekad mislimo da nešto od toga nije za nas dobro i korisno, sve je to postavljeno tako da nam se omogući maksimalno ispravan, pravičan i kvalitetan život. Neke druge stvari nam izgledaju korisne, poželjne i privlačne, ali nas Allah informiše da nam to dugoročno zapravo nanosi štetu i nepravdu. Ako mi nismo u stanju vidjeti i razumjeti Allahovu mudrost koja stoji iza toga, to ne znači da te mudrosti nema.
Kur'an i sunnet muslimanu daju vrlo opsežne, precizne i detaljne smjernice kako da živi i kako da se ponaša. Određena su pravila i norme u privatnom životu, u intimi, u odnosu prema Bogu, u odnosu prema drugim ljudima, prema okolini. Precizirano je kako da postupamo prema roditeljima, djeci, prijateljima, neprijateljima. Znamo kako se ponašati u različitim društvenim situacijama i prilikama. Svjesni smo koji naši postupci su pohvalni i poželjni, a za koje snosimo odgovornost ako ih praktikujemo uprkos zabrani ili savjetu da ih se klonemo.
Ovaj tekst je isječak iz petog poglavlja knjige “Pogled na islam očima običnog muslimana“.
Cijelo poglavlje možete pročitati u navedenoj knjizi, autora Asmira Mešića.