Čovjek uze malu svijeću iz kutije, zapali je i poče se s njom penjati dugim spiralnim stepeništem.
– Kuda idemo? – upita svijeća
– Penjemo se na kulu, da osvijetlimo put brodovima do luke. – prošaputa čovjek.
– Ali nijedan brod ne može da vidi moju svjetlost! – uzvrati mala svijeća
– …Iako tvoj plamen i nije tako veliki, – reče čovjek – ti svejedno nastavi da goriš…što jače možeš. A ostalo prepusti meni.
I tako pričajući, njih dvoje stigoše do vrha stepenica, a potom i do ogromnog fenjera na vrhu kule. Čovjek približi svijeću i s plamenom njenim upali fenjer. I uskoro velika polirana ogledala iza fenjera, reflektujući svjetlost male svijeće, raširiše svjetlost po moru miljama daleko, osvjetljujući put brodovima i putnicima.
***
I kao što plamen jedne obične male svijeće ili čak krese od šibice može da raspali ogromnu vatru i da osvijetli put stotinama ljudi, tako i iskre tvoje duševne topline i primjer tvoje dobrote, mogu korijenito da izmijene živote, poglede na svijet i sudbine ljudi oko tebe, pa čak i ako oni to sami ne razumiju u potpunosti. I baš zbog toga, budi svjetlost za ljude koji te okružuju, isto kao i ovaj svjetionik koji i u najtamnijim noćima i u najstrašnijim burama, nastavlja jednako da svijetli.