Pahljevići i čudna pećina

Čudna pećina na Pahljevićima, nekoliko stotina metara iznad džamije u ptičijem gnijezdu. Čuj čudna, pa sve je, moj ahbabu u Bosni zavijeno misteriom i čudima. Elem, nije ni bitno, na neka mjesta se ode da bi se otišlo. Odličan povod da se u ovim prohladnim jesenjim danima sretne sa prirodom. Svaka šetnja dobro dođe pogotovu ako je to odlazak u Podrinje…

Jutarnja kiša ne sluti na dobar i sunčan dan, ne onakav kakvom smo se nadali, ali se put ne može ni odgoditi, treba opet čekati da se sve kockice poslože, a nama se više nije odgađalo.

Hasan Paloš, Fajko Kadrić i moja malenkost, dok kiša tuče po vjetrobranskim staklima preko Crnog vrha, Zvornika, pa uz Drinu do Drinjače gdje se odvojismo ljevo uskim seoskim putem kojeg su vrijedni mještani asvaltirali, sve do na vrh sela, a to Boga mi i nije kratka dionica puta.

Auto prakiramo uz uski put, nemože dalje. Iz nekoliko manjih kuća izađoše dvije starije nene da nas zraknu. Iskoristimo momenat da se raspitamo za pećinu: „Samo sinko uzbrdo, nemožete promašiti i da hoćete“. Reče jedna od nena, što se štapom pomaže dok žuri da rukom pokaže pravac našeg kretanja…Prilika je da im Hasan uruči peškeš koji je usput kupio: kahva, šećer, sok i keks nije puno, ali se poklonu ne gleda u zube.

Drinsku kotlinu okovala gusta magla i pogled je skoro nikakav, tješimo se, makar je kiša prestala da pada. Uz brda nakon stotinjak metara, u međi, primjetili smo nekoliko nišana složenih na gomilu. Stari i dotrajali, kasnije ćemo saznati da se radi o starom groblju Zulovića koje je humus progutao i zaravnjao te je ostalo samo tih nekoliko nišana povaljanih po njivi.

Preko njiva i rose, put se nastavlja uz jako slabu vidljivost. Može biti da smo jedan sat išli dok ne izađosmo na vrh Hrnčić planine, ispresjecane starim karavanskim putevima kojima je srebro i zlato iz Argentarije na konjskim leđima stizalo do Dubrovačkih lađa.

Jesmo li protjerivanjem u zadnjoj agresiji odnijeli sa životima sve što je vrijedno.
Ova zemlja plače za koracima.

Promašili smo pećinu negde usput, nije nam ni jasno kako, dok mi u glavi odzvanjaju riječi stare nene, mi je eto ipak promašismo.

Loženje vatre ispada mnogo teže nego kada to radi onaj ludi Englez, sve mokro i nakon dobre muke je razgorjesmo. Prvo kahva skuhana na žaru, te ručak i dva debela sata muhabeta. Hasan Paloš je nastavnik u penziji, upamtio svašta i pričao nam je priče o drugom svjetskom ratu. Zanimljiv govornik koji plijeni pažnju.

Spuštanje niz planinu je mnogo lakše. Magla se stidljivo podigla uz planinu, sada pogled puca na Drinsku dolinu i planinu Udrč. Usput nailazimo i na pećinu. Podsjeti me na rascjep u kamenu Ajvaz Dede, kao preslikana. Ogromni kameni zidovi koji se protežu pedesetak metara u vis, razmaknuti taman toliko da kola mogu proći, ali nikakve pećine i špilje. Pomno pregledah visoke kamene ploče, tražim natpise iz davnina uklesane u kamen, bar su nam tako rekli, ali ni najmanjeg traga.

Veliki i mali Hrid, reče nam nena da se tako zovu ogromne kamene stijene, dok smo se spuštali u selo. Primjetih staru pušnicu, dotrajalu kako u jednom šljiviku iščekuje zadnje dane i nostalgija me vrati u moje djetinjstvo, kad sam noći provodio pod jednom takvom pušnicom slušajući pripovjedanje moga djeda. Čudno, ta mala i slabašna pušnica koju je zub vremena oteo ispred siromašnih i nemoćnih ruku mještana i nagrizao je do tačke kada još samo treba da se zavali i legne, preživjela je i četnike. Sušili šljive, vele. Ovdje su mezarja nesrazmjerno veća od mjesta u kojem se nalaze, to govori sve.

Otići na Kušlat i Pahljeviće, a ne svratiti do džamije u ptičijem gnezdu bila bi prava šteta, iako je to treći put ove godine. Uvjek iznova se imaš čemu diviti u gnjezdu odakle puca pogled na mjesto gde se sastaju dvije divlje rjeke Jadar i Drinjača dok lagano bez zvuka koji ne dopire do nas, mile auta na putu Zvornik-Sarajevo.

Da odemo u prirodu, trebao nam je povod, pa makar i čudna pećina. Imalo se šta vidjeti i čemu se diviti, jednostavno Podrinje je takvo. Da nema pećine trebalo bi je izmisliti…

AZIR Šabić