Otpuhnem prašinu s papira i počnem čitati, red po red, malo po malu naviru sjećanja na zaboravljene stvari i osmijeh na lice. Okolo tišina, mrak ali osmijeh titra, dok ne dođem do posljednjeg retka kad osmijeh nestane i navire osjećaj sjete. U tom trenutku poželim da sam vremenski putnik, da se vratim u te trenutke da otkrijem druge završetke. Sami biramo svoje priče i krajeve, ne biraju se pozivom na telefo poput reklame za Cocktu. Ponekad drugi odluče umjesto nas ako mi nemamo snage, a je li to i najbolji izbor ne znam, ali povratka nema. Život krene dalje smjerom za koji možda nismo ni sanjali da će ići, i s vremenom ostanu samo sjećanja s osmijehom na licu.
Ponekad se osjećamo sami u svijetu stranaca, imamo osjećaj da nam nedostaje netko koga nikada nismo sreli, a mislimo da možda postoji, upuštamo se u pustolovine zbog užitka, živimo misterije zabave radi, sami biramo katastrofe, izazivamo nevjerojatne događaje, ispitujemo sebe, opet i iznova učimo voljeti i volimo i volimo….
