Poginuo je u oktobru 1993. godine. U 30. godini. Život je dao za domovinu. Damir je tada imao 8 godina, Jasna 4, a ja samo dvije. Lika se njegovog ne sjećam, ali se sjećam svake riječi koju je mama izgovorila o njemu. Sačuvala je i nekoliko fotografija. Kasnije, nekoliko godina poslije, sve troje smo u kofere spakovali po jednu fotografiju. Oca. Oca s kojim se nismo igrali u djetinjstvu, kojeg su mama i brat, koji je tada itekako znao šta znači rat, sa strahom ispraćali na pragu kuće. O sebi da i ne govorim, odrasla sam s posljedicama. Onim najvećim životnim. Zapravo nikad se nisam ni oporavila. Ostala je praznina u srcu.
Praznina sa kojom živim u svijetu. Majka se trudila da nam ništa ne fali, a falila je topla očeva ruka. Falila je babina sigurnost i ljubav. Brat čim je stasao u momka počeo se brinuti o nama. Završio je srednju školu ne razmišljajući o fakultetu. Želio je postati doktor, ali… Nas troje, školujemo se, posebno djevojke kojima je sve potrebno, on je bio ta ruka koja je trpila najviše. Ponekad me grize i savjest što je tako mlad preuzeo na sebe tako veliku odgovornost, biti glava kuće.
Kako su godine prolazile mi smo se nekako snašli. Mama je ostala u Bosni. Damir je otišao preko okeana, misleći da će tugu ublažiti.
Prokleti rat mi je uzeo sve. Oca kojem ne zapamti ni prvu boru, ni prvu sijedu, ni osmijeh…
Od njega mi ostate samo ime uklesano na spomen ploči. Da mu proučim fatihu i divim se njegovoj hrabrosti. On je ostavio nas troje i mamu, da bi otišao braniti domovinu. Ostavio je svoju krv na ovoj zemlji iz koje smo sve troje otišli. Jasna je završila ekonomski fakultet, a ja socijalni rad. Nismo nijedna mogle pronaći posao ovdje. Ja sam se udala, otišla za Austriju. Mnogo bolje mogućnosti mi pruži ta nepoznata zemlja. Jasna je završila u Italiji. Dobro joj je, ima finu platu i lijepo živi.
Svi smo lijepo situirani. Sve bi mi to dali samo da možemo vratiti vrijeme i babu vidjeti.
I opet kažem od oca mi je samo ime ostalo na spomen ploči, da mu se divim. Rijetko ko njega, ali i druge šehide, spomene. Zaboravili su njihovu požrtvovanost. O njima govore samo na bitne datume, a nama je svaki dan, svaki sat, stotinka, njegovo ime na usnama. BABO-koju samo jačinu i značaj ima ova riječ, riječ koju nikad nisam izgovorila.