BOSNI
(Povodom uredbe o ukidanju službenog naziva – Bosna)
Ubijaju te. Smrtnu ti izrekoše osudu.
Tebe više ne smije biti.
I uspomenu valja čak kriti
na tebe.
O, Bosno moja, o, jado moja, o, zemljo moja,
majko i nano i neno!
Zemljo, ti crna crnice prhka
iz koje niče snijetljivo klasje
i nekad – kad su opake suše
stabljike krhke, žute, polusvele –
namjesto bujnih i zelenih šuma
kukuruza…
O, ti moj kameni i bijedni kršu
s kozama, panjima, mršavim konjima,
čija su leđa oglodali samari,
čije su noge iskrivili sjenari
kad su s planina kroz duboki snijeg
vukli težak teret, sitnom blagu hranu.
O, ti moj gladni sušičavi raju
koliba, bunjišta, horoza i jare,
potoka, što pjesmom svog vječitog toka
neveselu našu sevdalinku poju,
pjevaju poravno, mada nije ravno
ništa u tebi, neg zgurena brda,
povijena leđa i kvrgave šake.
Tebe ubijaju. Hoće, da te nema
i stide se tebe. Tebe, Bosno, majko!…
U tebi nisam ugledao sunca,
tvojom me riječju ne uspava majka
u bešici prostoj kraj ognjišta crna
uz klokot žute na vergili pure…
I nije šuma, tvoj sjajni ogrtač
bilo prvo ruho božansko što vidjeh,
i nisu tvoji crni dijamanti
iz Kaknja, Breze, Zenice il Kreke
bili prvi nakit, što me zimi kiti –
ipak te volim, i plačem, i plačem,
ali ne nad grobom,
jer ti mrtva nisi,
nego nad sudbinom, nad sramotnim trenom
i nad tvojom djecom, nad tom jadnom rajom,
koja dozvoljava da te tako hule!
Bosno moja, moje tugovanje!
Bosno moja – tužno robovanje!
Bosno moja – ti ropkinja nisi,
dok planinom tvojom gorštak hodi,
dok u tebi živi pjesma o slobodi,
dok klokoće mandra u kotlu ijednom,
dok rijeke teku i potoci tvoji,
koji u žuboru, u svom vječnom pjevu
u doline nose pjesmu, koja bodri
i – premda žalosno – ipak pjeva, pjeva,
pjeva našu pjesmu,
pjeva pjesmu Bosne,
bijene, ponosne,
pjeva sevdalinku:
Bosno moja, moje tugovanje,
Bosno živa, Bosno vječno živa!…
(Enver Čolaković, 9. III 1942.)
