U svojoj opširnoj reportaži pisac, kolumnista i novinar Nenad Veličković propisno je izvrijeđao Kalesiju i njene građane, nazivajući ih čak i „ustašama“ koji su oblačili crne uniforme kako bi ostali kući i čuvali imanja. (pročitati OVDJE)
Da je uvaženi pisac i kolumnista izašao iz kafane u kojoj se sigurno malo i zapio, sa vodičem koji o Kalesiji i njenoj historiji zna tek toliko da ispriča vic koji je inače vezan za Banoviće i okolinu. Nije se vodič sjetio da gostu ispriča i to da je Kalesija 23.maja 1992. godine postala prvi oslobođeni grad u Bosni i Hercegovini gdje se u većini gradova nije ni znalo da se vodi rat u BiH i da je Podrinje već porušeno i uništeno, nije se vodič sjetio da kaže da je Kalesija prva krenula u odbranu Kula Grada i Zvornika gdje je i on rođen, kao i da je prva primila veliki broj izbjeglica.
Primila je Kalesija i mene, kada su mi neki tamo bradati Veličkovići, Ilići, Mladići i Karadžići zapalili kuću i protjerali me sa ognjišta, ubivši mi i oca, amidžu i mnogobrojhnu familiju. Kalesija je prva i kada je u pitanju solarna elektrana, ima Kalesija i svog reprezentativca Miralema Pjanića, imamo i Rusmira Halilovića koji igra odbojku u Francuskoj i koji je nastupao za odbojkašku reprezentaciju BiH kao i Damir Mehmedović i Erna Sinanović koja je nosila kapitensku traku u ženskoj odbojkaškoj reprezentaciji.
Vodič je zaboravio i to da Kalesija ima i Miralema Ramića koji je više puta u Sarajevu, Zagrebu, Njemačkoj, Francuskoj, Italiji i Engleskoj ponio epitet najboljeg mladog fudbalera,a da je vodič malo „proguglao“ znao bi da sada ovaj mladić nastupa i za Hertu. I s obzirom na veliki broj talenata koji ima ova općina, umalo da zaboravim i Mirzu Mustafića, onog momka koji je postigao pogodak za U-17 reprezentaciju protiv Švicarske koji nas je odveo u elitni krug takmičenja. Tu je i najuspješniji selektor Hamid Subašić koji je donio više pobjeda odbojkaškoj reprezentaciji nego ijedan prije njega, tu je i prvo pero bh. sportskog novinarstva Sinan Sinanović.
Vodič i vrsni pisac Nenad Veličković koji kao najveći svoj uspjeh smatra „šprdanje“ sa riječima u udžbeniku Vjeronauka, ismijavao se i Gradskoj biblioteci, a nije sigurno znao da je gost iste bio i Nedžad Ibrišimović, ali to nije bitno autoru jer je isti i protiv njega pisao ismijavajući se riječima „Bosna je ćilimom zastrta“-smatrajući ga šovinistom, nisu vodič i autor teksta znali i to da je Gradska biblioteka prva pokrenula obilježavanje oktobra Mjeseca knjige, da je ista uvela i kulturnu manifestaciju „Ikre“ kroz koju su prodefilovala mnoga poznata imena. Ta ista biblioteka iza sebe sigurno u čitavoj BiH ima najviše kulturnih manifestacija. „Dan genocida nad bošnjacima“ još jedna je od manifestacija koju je krenula iz Kalesije, a odgovor je na mnoge manifestacije koje se obilježavaju u manjem enitetu u povodu dana tzv „Republike Srpske“.
Nije Veličković upoznat i sa činjenicom da su „Kalesijski zvuci“ završili u enciklopediji u Londonu još davno prije, možda je tu proradila i ljubomora jer njegova kolumna može jedino završiti na portalu „Deutsche Welle“, jer ni oni nisu upoznati s činjenicama i podacima koje smo naveli. Nadamo se.
Dalje kroz kolumnu pisac se ismijava i sa dovištem iznad Hajvaza koje je postojalo kroz historiju i koje su ukinuli komunisti, iz samo njima poznatih razloga. To što se Veličković izjašnjava kao ateista ne mora da znači da drugi nemaju svoju vjeru i svoju historiju, jer se on svoje odrekao za cilj nekih ideala koji su opet samo njemu poznati, a možda je i vodič za „turu“ ispričao i još mnoge laži o Kalesiji, a kada se popije koja više jezik se malo i „razveže“ pa se kaže i koja više. I za sami kraj da se vratim dovištu koje su zabranili komunisti, koji su odmah nakon rata 1945. godine četničku uniformu zamjenili onom miroljubjivom na kojoj je bio srp i čekić i petokraka, a istu su izvadili iz sehara 1992. godine i opet je „pohranili“ tri godine kasnije čuvajući je za njima neka „bolja“ vremena.
Jajići kao mjesto se spominju još davno kroz historiju jer su kroz njega prolazili karavani od Beograda prema gradu Zmaja od Bosne Gradačcu, a istina je i da su među prvima modernizirali selo i uveli su „wi-fi“, ali i prvi su sigurno uveli nazive ulica u jednom selu. Veličković i vodič nisu znali i to da Kalesija ima veliki broj umjetnika širom BiH, doktora nauka, književnika umalo da zaboravimo Mehmeda Đedovića čije knjige su završile na mnogim festivalima kako u BiH tako i van granica iste.
I da za kraj da kažem da sam iako nisam iz Kalesije ponosan na njen grb na šargiju i sablju. Sablju iz razloga što se odbranila od četnika, a na šargiju jer simbolizira nešto lijepo jer se sa šargijom i danas može sjesti na sijelima i pričati o davnim vremenima u kojima su mladi muslimani, Gazije, Crni vukovi i mnogi drugi branili tekovine države, državnost i kulturu muslimana koje su tamo neki Veličkovići pokušali ismijati i uništiti, ali bezuspješno jer će i dalje se doviti u Hajvazima, učiti ezan sa jedne od starijih džamija u BiH Atik džamije u Tojšićima, a i dalje ćemo se školovati kako bi pisali, pričali i branili mjesto u kojem živimo, jer se svi nećemo prodati za jednu kafansku „turu“, kao što to uradi naš vodič.
R.Abidović
