Mjesec novembar i kota „Lisača“ duboko su uklesani u temelje slobode našeg grada i naše domovine. Na datum kada Bosna i Hercegovina obilježava svoj Dan državnosti, borci Armije Republike Bosne i Hercegovine poklonili su domovini i svome narodu jednu od najblistavijih i najvećih ratnih pobjeda. Tog 25. novembra 1994. godine 61 pripadnik agresorske vojske digao je obje ruke visoko u zrak kao znak predaje i priznavanja veličanstvene pobjede boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine. Akcija oslobađanja kote „Lisača“, koju su uspješno sproveli pripadnici naše Armije, započela je 17 dana ranije – 8. novembra. No, događaji sa Lisače od 14. novembra vjerovatno su bili presudni i od najvećeg značaja za oslobađanje ove kote, s koje je agresor svojom artiljerijom redovno “tukao” naselja u Sprečanskoj dolini.
Bio je ponedjeljak, prohladno jutro, kada su „Crni vukovi“ u rovovima zamijenili „Gazije“, kako bi borci „Gazija“ predahnuli dan-dva kod svojih kuća nakon što su vodili žestoke borbe u prvim danima akcije. Međutim, nisu borci 241. brigade uspjeli doći ni do pola puta prema kućama kada su se sa Lisače začule detonacije, a zatim i pucnjava iz pješadijskog naoružanja. Bio je to posljednji veliki pokušaj agresora da vrati izgubljeno na ovoj izuzetno značajnoj koti.
Napali su najzloglasniji četnički diverzanti s leđa na rovove naših snaga, u nadi da će slomiti otpor naših boraca. No, nije bosanski vojnik od papira – srce mu je hrabro i snažno poput čelika, što se pokazalo i u tim presudnim momentima. Vrlo brzo su se borci Armije RBiH konsolidovali i učvrstili svoje redove. U pomoć „Crnim vukovima“ pristigle su i „Gazije“, čiji su se pripadnici vratili na Lisaču iako su već bili krenuli ka svojim kućama na zasluženi predah.
Odbijen je neprijateljski napad, a kada su saznali da im je u napadu ranjeno i poginulo nekoliko „glavnih“, četnici su se dali u bijeg niz Majevicu. Prema svjedočenjima, tada se u redovima Armije RBiH posebno istakao borac iz Vukovija – Muhamed Imamović Šimika, ali i mnogi drugi koji su dali svoj doprinos odbijanju najjačeg četničkog napada. Dočekao je Šimika da se na Lisači zavijori zastava Republike Bosne i Hercegovine 25. novembra 1994. godine. No, sigurno je da mu se taj 14. novembar urezao duboko u sjećanje. Nažalost, Muhamed Imamović Šimika nije više među živima – preselio je na bolji svijet u januaru ove godine. Nisu među živima ni mnogi drugi koji su tog dana odbranili Bosnu i Hercegovinu.
A koliko je krvav bio taj ponedjeljak, 14. novembra 1994. godine, vjerovatno najbolje zna legendarni komandant „Crnih vukova“ Refik Brđanović. Komandant Fiko je tog dana ostao bez deset svojih Vukova, sa kojima je branio domovinu gdje god je trebalo, a koji dadoše živote na Lisači. Među pripadnicima „Crnih vukova“ koji su za slobodu domovine i svog topraka dali živote tog krvavog dana bio je i Sikret Malić iz Donjih Vukovija. Sikro, kako su ga zvali, samo šest dana ranije, 8. novembra, na dan početka akcije oslobađanja, proslavio je svoj 22. rođendan. Zajedno sa Sikretom, život za domovinu tog su dana dali i drugi pripadnici „Vukova“: Samir Dedić, Halil Ikanović, Avdo Avdić, Mevludin Halilović, Rasim Herić, Azim Musić, Besim Okanović, Fehim Padžić i Huso Šehić.
Sa njima je tog dana život za slobodu domovine položio i Safet Aljukić, zvani Sajo, borac 241. SMLB – „Gazije“. Nije bilo suđeno Saji da iz kutije izvadi onu posljednju cigaretu sarajevske Drine, kresne jedinu šibicu što je ostala u paklici i zapali cigaretu, onako s merakom gledajući u slobodu koja dolazi.
Ukupno 11 pripadnika Armije RBiH poginulo je tog dana braneći ranije zauzete položaje. Taj 14. novembar bio je dan kada su najbolji sinovi naše zemlje svojim životima platili zalog današnje slobode.
