Site iconNEON Televizija

Najkrvaviji dan na Lisači: 14. novembra 1994. godine život za domovinu položilo deset “Crnih vukova” i jedan pripadnik “Gazija”

Mjesec novembar i kota “Lisača” duboko su uklesani u temelje slobode našeg grada i naše domovine. Na datum kada Bosna i Hercegovina obilježava svoj Dan državnosti, borci Armije Republike Bosne i Hercegovine poklonili su domovini i svome narodu jednu od najblistavijih i najvećih ratnih pobjeda. Tog 25. novembra 1994. godine 61 pripadnik agresorske vojske podigao je obje ruke visoko u zrak, kao znak predaje i priznavanja veličanstvene pobjede boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Akcija oslobađanja kote “Lisača”, koju su uspješno proveli pripadnici naše Armije, započela je 17 dana ranije – 8. novembra. No, događaji na Lisači od 14. novembra vjerovatno su bili presudni i od najvećeg značaja za oslobađanje ove kote, s koje je agresor svojom artiljerijom redovno “tukao” naselja u Sprečanskoj dolini.

Bio je ponedjeljak, prohladno jutro, kada su “Crni vukovi” u rovovima zamijenili “Gazije” kako bi borci “Gazija” predahnuli dan-dva kod svojih kuća, nakon što su vodili žestoke borbe u prvim danima akcije. Međutim, borci 241. brigade nisu uspjeli doći ni do pola puta prema kućama kada su se s Lisače začule detonacije, a zatim i pucnjava iz pješadijskog naoružanja. Bio je to posljednji veliki pokušaj agresora da vrati izgubljeno na ovoj izuzetno značajnoj koti.

Napali su najzloglasniji četnički diverzanti, s leđa, na rovove naših snaga, u nadi da će slomiti otpor naših boraca. No, nije bosanski vojnik od papira – srce mu je hrabro i snažno poput čelika, što se pokazalo i u tim presudnim momentima. Vrlo brzo su se borci Armije RBiH konsolidovali i učvrstili svoje redove. U pomoć “Crnim vukovima” pristigle su i “Gazije”, čiji su se pripadnici vratili na Lisaču, iako su već bili krenuli ka svojim kućama na zasluženi predah.

Neprijateljski napad je odbijen, a kada su saznali da im je u napadu ranjeno i poginulo nekoliko „glavnih“, četnici su se dali u bijeg niz Majevicu. Prema svjedočenjima, tada se u redovima Armije RBiH posebno istakao borac iz Vukovija – Muhamed Imamović Šimika, ali i mnogi drugi koji su dali svoj doprinos odbijanju najjačeg četničkog napada.

Šimika je dočekao da se na Lisači zavijori zastava Republike Bosne i Hercegovine, 25. novembra 1994. godine. No, sigurno je da mu se 14. novembar duboko urezao u sjećanje. Nažalost, Muhamed Imamović Šimika više nije među živima – preselio je na bolji svijet u januaru prošle godine. Među živima nisu ni mnogi drugi koji su tog dana odbranili Bosnu i Hercegovinu.

A koliko je krvav bio taj ponedjeljak, 14. novembar 1994. godine, vjerovatno najbolje zna legendarni komandant “Crnih vukova” Refik Brđanović. Komandant Fiko tog je dana ostao bez deset svojih Vukova, s kojima je branio domovinu gdje god je trebalo, a koji su dali živote na Lisači.

Među pripadnicima “Crnih vukova” koji su tog krvavog dana dali živote za slobodu domovine bio je i Sikret Malić iz Donjih Vukovija. Sikro, kako su ga zvali, samo šest dana ranije, 8. novembra, na dan početka akcije oslobađanja, proslavio je svoj 22. rođendan. Zajedno sa Sikretom, život za domovinu tog su dana dali i drugi pripadnici “Vukova”: Samir Dedić, Halil Ikanović, Avdo Avdić, Mevludin Halilović, Rasim Herić, Azim Musić, Besim Okanović, Fehim Padžić i Huso Šehić.

S njima je tog dana život za slobodu domovine položio i Safet Aljukić, zvani Sajo, borac 241. SMLB – “Gazije”. Nije bilo suđeno Saji da iz kutije izvadi onu posljednju cigaretu sarajevske “Drine”, kresne jedinu šibicu što je ostala u paklici i zapali cigaretu, onako s merakom, gledajući u slobodu koja dolazi.

Ukupno 11 pripadnika Armije RBiH poginulo je tog dana braneći ranije zauzete položaje. Taj 14. novembar bio je dan kada su najbolji sinovi naše zemlje svojim životima platili zalog današnje slobode.

(E.A./ntv.ba)

Exit mobile version