Kalesijac Muhamed Džananović kao član Saveza socijalističke omladinske organizacije Petrovice Gornje je imao čast kao uzoriti omladinac da bude odabran od predsjednika organizacije Osmana Hadžića da ide na Omladinsku radnu akciju izgradnje pruge Šamac – Sarajevo. Brigada je bila sastavljena od omladinki i omladinaca iz Kalesije i Tuzle, a zvala se “Žarko Vuković Pucar” i brojala je oko 80 članova.
Ova radna akcija na našeg sagovornika je ostavila veliki trag u životu, kao i iskustvo kojeg se rado sjeća i pamti, jer mu je dao jednom omladincu povjeren tako odgovoranzadata.
“Iz moje Omladinske organizacije sam poslat ja i moj komšija Sead Gutić. Otiṣ̌li smo organizovano autobusom u grad Žepče gdje je bilo naṣ̌e Omladinsko naselje. Bio je to 1. august 1978. godine. Prije odlaska na radnu akciju smo imali savjete od našeg predsjednika Omladinske organizacije Osmana Hadžića kako da osvjetlamo obraz i da se časno vratimo sa radne akcije. Biti izabran i poslat na ovakve radne akcije trebalo je biti karakteran i čestit omladinac sa velikim isticanjem. U Omladinskom naselju u Žepču mjeseca augusta je bilo 11 brigada, a komandant naselja je bio drug Bogić Bogićević .Na njega su ostale moje slatke uspomene. Bila je i jedna brigada sa nazivom Esperanto koja je sastavljena iz cijelog svijeta.”, kazao je Džananović.
Sama izgradnja pruge je bila veoma teška, ističe naš sagovornik, ali su omladinci koji su stigli iz svih krajeva tadašnje Jugoslavije bili ponosno što su dio takve radne akcije, te je svaki od njih želio na kraju napornog dana ponijeti titulu najboljeg radnika.
“Tadašnja mladost je bila ponosna na krvave ruke, žuljeve i znoj koji je lio niz lice i cijelo tijelo. Svaki omladinac je želio biti proglaṣ̌en za najboljeg u toku dana. Jedva smo čekali kad će da svane da krenemo na rad i takmičenja brigada koja će biti najbolja. Ustajanje ujutro oko 5 sati, doručak, postrojavanje i uz pozdrav smo sa zastavama kretali na rad koji je bio veoma težak. Razni iskopi, istovar tucanika kamena, istovar pragova i ṣ̌ina. Svaki posao je bio normiran i bodovan, tako da su se brigade između sebe takmičile. Rad je trajao od jutra pa do popodneva kad smo veseli kretali u naselje. U naselju je bilo poslije kupanja i ručka organizovano razne ṣ̌kole i kursevi.“
Nakon napornog dana opuštali su se uz igranke, koje su se organizovale u naselju. Muhamed je posebno bio ponosan što je njegova brigada dobila najveće zasluge.
“Naša brigada je proglaṣ̌ena najboljom i dobili smo najveća priznanja. Ponosno smo ispraćeni iz naselja u Žepču i dočekani ispred općine u Kalesiji sa velikim aplauzima. To su bila vremena kada je omladina imala jedan smjer, a on je bio put karaktera, čestitosti, poṣ̌tenja, ljubavi i poṣ̌tovanja. A eto sada u ovim staračkim godinama kritikujem samo sebe, nikome ne smijem niṣ̌ta reći, sebi prošapućem ove riječi gledajući ovu moju diplomu dobivenu znojem na radnoj akciji. A ṣ̌apat moj je : Zaṣ̌to i Ti srce ostarilo nisi, kad snaga zađe u godine sijede. Kad znaci mladosti gube se i blijede.”
