Pitanje je vremena kada će se pojaviti inicijativa da pred matičara, a potom i pred oltar, stanu čovjek i „čovjekov najbolji prijatelj“. Po pederističkoj logici – da treba ozakoniti i ozvaničiti ono što svakako postoji kao realnost – brak između čovjeka i kera (nebitno je više kojeg spola) može biti tumačen kao emotivna veza i kao ljudsko pravo. Granica prirodnog poretka koja je jednom pomjerena, može biti pomjerana u nedogled.
Doktor Čavalić živi u jednom prigradskom naselju i ima ozbiljan problem: kako da noću, kad izađe iz autobusa, bezbjedno stigne do kuće koja je od glavne ceste udaljena nekoliko stotina metara – jer čopori pasa lutalica vrebaju usamljene prolaznike. Ljudi iz ovog naselja se rano ujutro grupišu pred kućama, ili uvečer sačekuju na autobuskoj stanici, kako bi zajedno progulili kroz zonu sumraka. Kad ne naiđe niko, valja stisnuti zube, i krenuti sam. Doktor Čavalić mi je o ovom problemu pričao uz ramazan, kazavši da mu je svaki povratak s teravije drama, jer je bilo slučajeva da psi lutalice poganjaju, pa i izgrizu, slučajnog prolaznika. On se informirao na internetu, raspitao se, razradio tehnike – da ako bude napadnut ne bježi, da čuva vrat ako ga psi zaskoče, da pokuša sprejom za omamljivanje zbuniti agresivne pse, dok im ne utekne… Doktor Čavalić se u ovu priču unosio s puno ozbiljnosti, a meni je izgledalo nevjerovatno da ovaj nadareni intelektualac, zato što živi u predgrađu, devera prašumsku problematiku. Zapravo, nisam dotad ni od koga čuo da se svakodnevno plaši kerova, i da osmišljava strategiju kako da izbjegne ili preživi njihov napad. Mislio sam da takve probleme, možda, imaju šumari, drvosječe, općenito, ljudi koji rade daleko od asfalta, kao što bi trebalo da i podivljale životinje žive daleko od asfalta.
Potaknut pričom dr. Čavalića počeo sam uočavati čopore pasa lutalica po centru grada, a onda saznao i za probleme roditelja koji strahuju za djecu, da na putu do škole ne budu napadnuta; saznao sam da ni školske uprave, ni komunalne službe nemaju rješenja. Razlog je Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja u BiH, nakon čijeg je usvajanja došlo do najezde pasa lutalica u našim urbanim centrima, budući da ovaj Zakon štiti pse lutalice, ali ne nudi nikakva konkretna rješenja za njihovo uklanjanje s ceste. Konretno, ako bi neki otac ubio nekog kera zato što mu je ker napao dijete, ne bi bio kriv ker, već bi bio kriv otac, jer Zakon štiti kera, a ne štiti dijete, i ne štiti oca. Ova izopačenost je jedan od uvoznih evropskih proizvoda kojima se u ime lažnih ljudskih prava degradiraju istinska ljudska prava, pa su kerovi zaštićeniji od djece, vlasnici kockarnica od psihičkih bolesnika koje pljačkaju, distributeri alkohola od omladine koju opijaju, a pederi od roditelja, vjere i tradicije.
Kerovi važniji od dijaspore
Mora da postoji razlog razmnožavanju raznih udruga za zaštitu životinjskih prava. Kako je moguće da takve udruge nisu postojale prije deset ili dvadeset godina? Potražnja diktira ponudu, pa su na talasu evropske zanimacije za kerove, kao porodične partnere, i kod nas probuđeni zaljubljenici u ove životinje. Razlog je u političkim ultimatumima, i u parama, koje Evropa ubacuje u oblast zaštite životinja, zbog čega su u BiH pokrenute mnoge nevladine organizacije. One sad čak vrše i interopćinski, interentitetski, regionalni monitoring zaštite psećih prava, pa kad u Cazinu neko ubije kera, a ono udruženje „Noa“ iz Banja Luke objavi saopćenje za javnost, kakvo niko iz Banja Luke ne objavi ni kad se negdje premlati bošnjački povratnik. Jerbo je ker iz Cazina važniji od bošnjačkog povratnika u Bosanski Novi ili Prijedor. Dotle su, dakle, uznapredovala udruženja za životinjska prava. Čini se, kad bi Evropa smislila zaštitu kamenja, u nas bi se odmah namnožilo kamenjarskih udruženja.
To življenje bez svog stava, u strahu od svog mišljenja, vazda u potrazi za tuđim i tuđinskim naredbama, ne samo da je hronična karateristika bosanskog društva, već i bosanskog čovjeka, koji prezire, i progoni, svoje sunarodnjake koji se usuđuju ma o čemu misliti svojom glavom. Normalno je ispalo da naša država usvoji Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja u BiH, a da nema adekvatnih zakonskih rješenja kojima bi se borila za bosanskog čovjeka u dijaspori – da se ne odrodi od domovine, da ne zaboravi jezik i kulturu, da ostane politički i ekonomski prisustan – onako kako to čine i Srbija i Hrvatska kada se radi o njihovim iseljenicima. U nas su kerovi važniji od dijaspore, jer kerove tretira zakon, a dijasporu je već istretirao Radovan Karadžić! Kad kažeš – Briga za dijasporu! Briga za žrtve genocida! – ti si taliban, a kad kažeš – Briga za kerove! Briga za pedere! – ti se europejac i intelektualac. Onaj ko se javno zanima za nestanak 1.300.000 bh. građana, raseljenih po svijetu, neće imati šansu da kadrovski napreduje u dejtonskoj hijerarhiji, jer taj totalitarni sistem sjećanje na žrtve genocida prepoznaje kao atak na svoju genocidnu suštinu. Mogao bi se napraviti spisak važnih tema koje dejtonski poredak zaobilazi, i progoni, jer ga demaskiraju. Jedna od tih važnih tema jeste bošnjačka inteligencija, koja u nauci i kulturi svjedoči bošnjački duhovni integritet. Ta je inteligencija danas potpuno marginalizirana, čak prognana, pod optužbom da je „desničarska i rasistička“. O činjenici da istaknutih bošnjačkih intelektuaca nema u bh. medijima, da žive život podstanara u rođenoj zemlji, argumentirano je govorio dr. Ibrahim Kajan u intervjuu za Bosnjaci.net. Masa je dokaza koji potvrđuju da živimo u jednom bolesnom sistemu, u kojem važna pitanja žive u ilegali, a nevažna imaju najvažnije medijsko i političko mjesto. Tako je to u vremenima smutnje. Upravo je priča o zaštićenosti kerova i o nezaštićenosti ljudi paradigmatski okvir iz kojega je moguće čitati ovu dehumanizirajuću, kolonijalnu i provincijalnu suštinu naše realnosti.
Da ne bude zabune, Zakon o zaštiti životinja je potreban, kao što je potrebno zakonom regulirati i razna druga manjinska i marginalna prava, samim tim što je lijepo da se u svakoj oblasti zna za red. Ali, ne može biti normalno da narodne kuhinje kubure sa sredstvima za sve veći broj svojih korisnika, dok se za zbrinjavanje kerova, samo u Sarajevu, izdvaja preko 300.000 KM! Ko je popio mozak domaćim funkcionerima, iz svih stranaka, pa da sa takvom revnošću bacaju pare pred kerove, dok hiljade gladnih nema hranu, a hiljade bolesnih lijekove?! Tih 300.000 maraka u Sarajevu, ili predviđenih pola miliona maraka u Bihaću, ne mogu razrješiti socijalne probleme, ali ih mogu ublažiti, a valjda je preče ublažiti probleme u ljudi, nego ih rješavati kod kerova?! Kad bi se sabrala sva ulaganja lokalnih zajednica u zbrinjavanje kerova u BiH, došli bismo do iznosa od nekoliko miliona maraka, što je budžet jedna male općine, i što su sredstva od kojih bi mnogim ljudima moglo biti lakše.
Autocenzura, kao glavna osobina totalitarnih sistema, kao nerečena misao koja povezuje istoglavost, u ovom je slučaju pokazala da svi lokalni funkcioneri znaju koliko je važno brinuti za kerove, a ne brinuti za ljude, jer Evropa voli kerove, i preko kerova tumači ljudska prava, pa kad hoćeš da budeš dobar sa Evropom, a ti odmah pogladi kera, kao evlada. Zato se dogodilo da su mnoge općine u BiH izdvojile pozamašna sredstva za zbrinjavanje kerova, kako im niko ne bi mogao prigovoriti da su protiv ljudskih prava u kerova.
Životinjska farma
Kuršluz je nastao kad je Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja u BiH decidno zabranio likvidiranje pasa. Kad je taj Zakon baš toliko human, zašto onda nije zabranio i likvidaciju kokošaka, krava, ovaca i riba? Jer, koliko nam se čini, i pas i kokoška, i pas i krava, su životinje, pa nije u redu da život krava i kokoške bude manje vrijedan od života psa. Zakon je zabranio i prodaju pasa od strane ZOO butika, jer bi se psi mogli naći uvrijeđeni u društvu ribica, hrčkova i papapagaja. Ako smo u krivu, onda je Zakon morao napraviti razliku među životinjama, pa jasno kazati kako je pas manje životinja, a više čovjek, nego što je to ovca, recimo. Dokle god je pas životinja, dotle i pseća smrt treba da ima jednaku važnost kao smrt kokoške. A smrt kokoške se događa za dobrobiti čovjeka, da bi čovjek koristio kokošije meso, pa bi se i smrt agresivnog psa lutalice trebala događati za dobrobit čovjeka, da čovjek ne bi trpio stres i eventualno bio izujedan. Izgleda da i u životinjskoj farmi postoje ovoljudske podvojenosti, pa su neke životinje jednakije od drugih, kao što su kod nas, danas, pederi, a i neki narodi, jednakiji od drugih. Cuku zovu najboljim čovjekovim prijateljem, boljim od vjere i od knjige, što vjerovatno jeste slučaj kod članova SDP-a, jer oni ne smiju vjerovati u Boga, pa moraju u kera. Cuko jeste važan za domaćinstva, jer čuva kuću, i za policiju, jer traži drogu i akrepe, ali, cuko kad podivlja nije korist ni za koga, već je opasnost za svakoga. Čemu onda njegov život služi, osim da bude na teretu općinskih budžeta, i da bude važniji od života gladnih i bolesnih ljudi?
Kad sam početkom ove godine bio u posjeti našim džematima u Mihnenu, moji domaćini Vahid, Dževad i Kerim su me odveli da vidim najljepši dio grada. Zamisli našu Ferhadiju u Sarajevu u kojoj je svaki peti hodač ker, koji na svakom koraku zapišava bandere, helaći pločnike, ali i robne kuće i restorane, u kojima su ljudi k'o i kerovi a kerovi k'o i ljudi. Da li nekome drugom smeta da za susjednim stolom pije kafu u blizini nečijeg kera, i uz smrad nečijeg kera, nebitno je – jer je pseće pravo iznad ljudskog prava. Taj raskošni centar Mihnena, sa velelijepnim građevinama, upamtio sam po nesnosnom smradu, kojega očito ne mogu isprati ni savremene komunalne mašine. A Bavarci koji vodaju kerove, odjevene u pseću garderobu, džempere, kapice, nogavice i sl., to čine kao da su na modnoj pisti i kao da pripadaju duhovnoj eliti sutrašnjice. Njih je neko ubijedio da je roditeljska briga za kerove – namjesto za djecu i unučad, za siromašne i nemoćne – izraz moći i superiornosti. A riječ je o kukavičluku i sebičnosti, o najgorim ljudskim osobinama, jer se istinski smisao našeg bitka, oličen u porodičnosti i u humanosti, zamjenjuje brigom za psa. Dakako, ljubav prema životinjama treba imati svoje mjesto u odgoju djece i životu društva i pojedinca, ali taj odnos čovjek-pas ne može biti važniji od odnosa čovjek-čovjek, a što postaje u otuđenim evropskim društvima, za koja više ideal nije čovjekova porodica, već čovjekova samoća. Zato se evropska standardizacija zaštite ljudskih prava u kerova ispostavila kao interes tog otuđenog pojedinca, kojemu skupu i glomaznu porodicu (supružnik, djeca, familija), treba zamijeniti jeftinom četveronožnom prikolicom. Kao što je prije nekoliko decenija bila je nezamisliva ozakonjenost istospolnog braka, ili javno zalaganje za spuštanje starosne granice seksualnih odnosa na 12 godina, tako je danas nezamislivo sklapanje braka između čovjeka i kera. Povlašteni život kerova u evropskim gradovima, njihov ultimativni ulazak u zakonsku regulativu, ukazuje da globalni šnajderi vide kera kao protezu za razbijenu porodicu. U neku ruku, ova zamisao već živi kao realnost.
Teško je očekivati da će bh. politika i bh. društvo imati drukčiji stav od evropskih naredbi.
Na bh. sceni su isprepadani provincijalci čije je mišljenje da misle tuđom glavom. Stoga će se nastaviti ovaj apsurdni vakum u kome niko ne smije da eutanazira agresivne pse lutalice, čija su prava na napadanje i ujedanje ljudi važnija od prava ljudi da ne budu napadnuti i izujedani.