Site iconNEON Televizija

MEŠINA priča petkom: San slijepoga

Proljeće je izmicalo zaliveno kišom čiji pljuskovi su brisali svaki trag rijetkog, vrelog sunca koje bi se drznulo sinuti ispod oblaka. Kiša je u jednom mjestu padala, a drugu mahalu ne bi ni dotakla, dok bi čaršije oko planina zasipao led.

Narod se čudio i kiši i suncu, i kad je sijalo molio za vlagu a kad je padalo proklinjao poplave i led. Čudio se narod kao onda kada je prije poštara Harisa prošla vijest da je na tuzlanskoj pijaci muškarac zaklao ženu, a čudio se još više jer joj je bio brat.

Čudio se narod i onda kada je Hatuni u toru potrgano i poklano više od četrdeset ovaca; vele da nije ništa drugo nego vuk, iako vuka niko nije vidio gotov šezdeset godina; pa se pravdao kada je Hatija potvrdila da je u toru sa ovcama ranim jutrom smotrila dva psa. Jedan je bio krupan i crn vučjak, a drugi žut; znao je narod odmah da je onolike ovce mogla poklati samo zalutala kušnica, iako Hatija spomenu samo dva psa a nijednog zalutalog.

Bilo kako bilo, tri noći su Hatunine ovce trgane, čejrečene, prepadane, a narod i dalje nagađao i pogađao.

Jedino Fikret Šabanović Mili ništa nije rekao, a mogao je, jer je on sa Hatunom gubio dane oko tih ovaca. Možda je i rekao ali ga, onako pijanog za stolom ispod Muharemova oraha, niko nije slušao.

Hare, Šiljin i Šemsin najmlađi brat, žureći pored stola razazna kako Mili govori o Hatuninom psu koji je u Brkićima iz gustiša istjerao srndaća, i kako kaže da u Brkićima fazani vrište kao mala djeca kad pogađaju prve riječi.

Dok je Mili saginjao glavu ispod stola kao da traži mrave u travi, Šemso je Sakibu pričao vic.

– Pitali Cigu: “Imaš’ sto maraka da posudiš?” A on veli: “Nemam, braco! A i da imam, otkud mi?”

Sakib se ne nasmija, ali odgovori dosjetkom:

– Bila žena kod doktora i doktor joj kaže: “Tebi, ženo, treba njega.” A ona će veselo: “Jes, jes, njega ja trebam, majstore, njega.”

Kad se ni Šemso nije nasmijao, Sakib ga povede putem sve se sklanjajući da ih Mili, onako pijan, ne bi ugledao.

– Hajmo mi do Ćimine kafane, naći će tebi Salko curu koja Titu nije zapamtila, pa ćeš bolje viceve pričati.

Odoše, a mrak se ko jastrijeb nadvijao nad brijeg, draškajući hladnoćom minulog pljuska.

Mili stenje i ječi, ali glave ispod stola ne diže.

Iza gustih lipovih grana Jusuf sa bezbjedne udaljenosti posmatra kako Meškin pregleda sanduke sa pčelama i ne prilazi bliže, iako bi volio.

– Opet je prepio – šapnu da ga niko ne čuje, kad Mili za stolom kahnu slabašnim, napuklim glasom.

Čuvao je Jusuf u kući litar dobre šljive, i kada bi zafalilo, kad ga drugi ne bi napili zarad svog ćeifa da s njim zbijaju šale, nasuo bi Milom čašu, i koliko god da ga molio više od čaše tog dana ne bi dobio. Bilo mu ga žao, a on mu pomoći, do da utiša bol u glavi i mahmurluk u venama kapljom rakije, drugačije nije mogao.

Fikret Šabanović Mili živio je težak život ot kada je prvi put zaplakao između Timkinih koljena i prvu riječ nagađao očuhu Hakiji na uho, jer su mu oca Ibru, poslije rata, odveli partizani i od tada se vodi kao nestao.

Kada je imao jedanaest godina, Fikret je sa Jusufovim djedom Ibrišimom tresao i kupio šljive u Jokovićima. Pletene vreće pune šljiva natovarili bi na konjski samar, pa iz Jokovića nosili u Baščicu, gdje je Ibrišim imao pušnicu. U pušnici bi naložili vatru, koju je Fikret održavao, pa krupne plave plodove natenane sušili.

Jednom su napunili sve džakove i desetak sepeta šljiva. Što nije moglo stati na samar Fikret je trebao ostati da pričuva dok Ibrišim odvuče prepune samare do pušnice, koja nije bila blizu. Premali da bi smio ostati u udaljenoj njivi da sam čuva šljive, Fikret je zakukao Ibrišimu:

– Ja ti, babo mivi, ne smijem ostati ovde sam. Ne ostavljaj me, babo mivi, strah me…

Tako je dječaka čovjek koga je zvao ocem, i sa kojim je provodio najviše vremena, po nevješto izgovorenoj riječi prozvao Mivi, a tokom godina zaboravit će se razlozi nastanka nadimka i Fikret će ostati Mili do smrti.

Dokoni komšiluk nastavio je da mu kači nadimke ko dugmad na izlizani kaput. Zvali su ga Bocko, pa Fiko, Marko, Pilot, Marjan, Lizač i ubjedljivo je bio čovjek sa najviše nadimaka, no to mu nije donijelo truna sreće koja se veže za ljude sa više imena. Fikret je radio po najmu i kod drugih, volove gonio u brazdu i orao njive, kupio i vukao šljive, kopao kanale, dovlačio iz planine drva; Mili mu je bio i ostao samo nadimak, nikada ništa više od toga.

Ibrišimu je Fikret bio drag pa ga je vodio sa sobom šta god da je radio, a Fiko bi i pripomogao, i bilo je čovjeku drago što ga dječak zove ocem, jer je znao da pravoga oca nije upoznao.

Njih dvojica su krali drva iz planine, od kojih će Ibrišim i načiniti pušnicu u Baščici.

Krenu sa konjima preko Crvene zemlje pa za prvog mraka izađu na Halilov kamen i dalje put Majevice. Hoće l’ lijevo za Suhodol, ili pravo na Vasinu njivu, put Hujdurove česme, dvoumili su se svake noći. Ovaj put išli su pravo. Kad zađu duboko u planinu, Ibrišim odmota franjelu sa glave pa je omota oko drveta koje je namislio sjeći da se manje čuje, jer su šumari i noću kolali šumom a globe za one koje bi uhvatili u krađi državne imovine nisu bile male.

Kad nasječene cjepanice natovariše na samare i Ibrišim sjede na konja, Fikret životinju za uzdu povede kroz mrak. Fikret vodi konja i priča, a Ibrišim ga drijemajući i čuje i ne čuje. Nakupio je bio Ibrišim godina pa još tada teško hodao na svojim nogama, i morao ionako pretovarenom konju na leđa. Promiču kroz mrak, pa kad su naišli kroz Kovačeviće, srpsko selo na Crvenoj zemlji, Ibrišim ispred sebe ne vidje zategnut srg na kome su snaše sušile odjeću, koji ga zakači i obori sa konja.

Fikret je do Baščice vodio životinju i pričao ne okrećući se, pa se iznenadio kada je u ranu zoru doveo konja u njivu a Ibrišima na konjskim leđima nije bilo.

– Horize, pa ti mene izgubi u onom mraku – veli mu Ibrišim kada ga sustiže.

Njih dvojica su pušnicu napravili i nasušili se šljiva.

Ibrišim je na tavanu pušnice sušio i orahe, kojih je podosta znao sačalikati u Brkićima, pa kad se osuše ostavljao u hudžeru da ima kad zapada snijeg. Mili bi da se pitao orahe pojeo odjednom pa šta god da mu bude, zato ih je Ibrišim dobro čuvao. Mili se dosjeti pa rastjera tuke kojih je tih godina dosta hodalo oko pušnice, i kad Ibrišim ode da tuke vrati iz tuđe njive on se popne na tavan i uzme oraha koliko mu treba, ali nikad previše, da Ibrišim ne primijeti. Trajalo je to neko vrijeme, dok Mili nije uhvaćen na djelu i dok nije proradio Ibrišimov štap.

Ibrišima odavno nema, a Fikret je gotovo slijep, no i danas u mrklom mraku, sigurnije od ikoga, prođe svim puteljcima.

Da ne vidi dobro najprije je primijetio Ibrišim, a zadnja majka Timka. O trošku države su ga poslali u školu za slijepe, prvo u Tuzlu, pa u Sarajevo.

Na tom čudnom školskom putu slijepe i poluslijepe djece, Fikret je otkrivao prečice koje su vodile jednom drugom džadom i zalazile u svijet tišine. U šali je upitao Nazifu iz Semizovca, koja je oslijepila kada je imala tri mjeseca i nikada okom nije vidjela svijet kojim hoda a hodala je sigurnije od onih što vide. Pitao: – Života ti, Nazifa, kako slijep insan spava i kako zna da se probudio?

Nije pamtio šta mu je Nazifa rekla; nije ni morao, jer je sve više i sam zalazio u svijet sjenki.

Naučio je čitati Brajevo pismo, a tišinu sve češće dijelio sa Nazifom. Oženio se njome nakon škole i ona mu je rodila Samira i Fikretu.

Radeći na centrali u tuzlanskom Domu zdravlja, nije ni primijetio da godine otiču ko voda sa izvora i da djeca rastu.

Fikreta se udala u Odžak, Samir živi u Olovu, a Fikret se prije nego što će djeca prispjeti za udaju i ženidbu razveo od Nazife i ostao sam u malom iznajmljenom stanu u Tuzli. Nikome nije govorio zašto je otjerao slijepu Nazifu pa ga za nju niko nije ni pitao. Rijetko ko pamti imena žena koje je Fikret nakon razvoda dovodio kući, ali se nagađa da su bile još dvije ili tri.

Kada je batalio život u gradu i vratio se u svoju mahalu, zatekao je sve isto kao i prije. Majka Timka dočekala ga u klimavoj kući pored rijeke. Koritom je tekla voda koju je kao desetogodišnjak pregrađivao i pravio vijerove te se učio plivati. Nije bilo pušnice u Baščici, niti je Ibrišima više bilo.

Već tada je pio, ne koliko je mogao nego koliko je bilo, a kada bi nestalo tražio je gdje ima. I prestajao nakon svakog mahmurnog dana.

– Moj Fikret više ne pije, al’ ovaj put sigurno. Sinoć se zakleo tri puta Bogom i četvrti put Allahom da više neće piti – govorila je Timka, i činilo se Boga molila da bude tako.

Jedne zime Jusuf ga je našao u Tubića šumi prekrivenog snijegom. Donio ga do kuće i stigao da vidi kako Fikret sa vrata sjeda na zažarene platine crne peći. Toliko hladnoće je donio u sebi da je jedva osjetio toplotu peći sa koje ga Jusuf skinuo.

Nikada ranije rijeka nije nabujala kao onog dana kada je bujica odnijela trošnu Timkinu kuću, a malo je falilo da i Fikreta i Timku odnese. Uselili su u Hasanov kućerak, koji je mjesecima zjapio prazan otkako je Hasan sagradio drugi dom ispod samog puta. U toj kući su živjeli sve do Timkine smrti, kada je i ona srušena a Fikret nastavio seliti iz napuštenih hudžera u stare seoske kuće, koje su kao i Hasanova čekale rušenje.

Onoga dana kada je voda odnijela Timkinu kuću razvalila je i srušila most koji je bio stotinjak metara nizvodno, pa su seljani pružili dvije daske preko rijeke da mogu prelaziti na drugu stranu.

Fikret bi teško ciljao i daskama prelazio rijeku i kada je bio trijezan, pa je obilazio ili bi jednostavno pregazio oplićalu vodu. Nije iznenadilo kada je pijan promašio daske i pao u rijeku. Dugo je sjedio u hladnoj vodi bez želje da ustane i gledao ispred sebe u glatko isprano kamenje. Preko improvizovane ćuprije naišle su Mirsadova i Ševalova žena i kad su Fikreta vidjele kako sjedi u vodi, Mirsadovca ga upitala šta radi u rijeci, a kad joj je Fikret preko volje dobacio da hladi jaja, pokajala se što je išta i pitala.

Te noći je promrzao i mahmuran sanjao kako Jajićani puštaju bikove u planinu, gdje ovi budu po cio dan, a kad stoka jurne niza šumu lomeći suha drva i granje, kao da je zemljotres. Jednom su ga, kad je sa Ibrišimom išao u drva, ti bikovi zamalo glave koštali, pa je tu lomljavu sanjao i kao penzioner.

Kišu je Fikret dočekivao leđima, snijeg slabašnim grudima koja je stezala astma, naćao po kanalima, a jednom prilikom kada je bio kod sina u posjeti, Hatuna je prepoznao rukav Fikretove bunde kako viri iz golema snijega i izvukao ga upola smrznutog. U to vrijeme Hatuna Gazibegović je vozio kamion u zagrebačkom ²Transportu² i slučajno naišao putem pored koga je Fikret prekriven snijegom ležao satima.

Činilo se da nije mogao umrijeti iako je pio bez mjere, danima ništa nije jeo, smrzavao se, a i puta je odmjerio nogama više nego ostali svijet. Kad je Aliju Ćiminog vodio u zagrebačku ambasadu da udari vizu u pasoš, u povratku su se obojica zapili pa u Tuzli, nekih tridesetak kilometara daleko od kuće, ostali bez novca i u pola noći došli pješice.

Alija odavno nije omirisao rub čaše i nikada više toliko puta prepješačio u komadu, dok Fikret i danas pije a pješice je dolazio i iz Zvornika, ovaj put sa Sakibom Azijinim.

– Nikad ništa ja u životu nisam slag'o – tvrdio je Fikret i pijan i trijezan a Hatuna dodavao: – A onda?

– Dobro, samo onda, al’ više nikad – smješka se Fikret prihvatajući šalu.

Svaka pokrivena kuća u selu u kome vrijeme stoji, prije posljednjih crepljika primi i Fikreta Šabaniju da viče ko je šta donio na šljeme, i Fikret viče, glasno da svi čuju. Kasno noću donesu ga kući oblokanog i nesvjesnog, pa po dva dana i dvije noći ne ustaje iz metalnog kreveta.

Pored same kuće, kod Muharemova bunara i danas stoji velika suha joha. U truhloj unutrašnjosti drveta sove su prije nekoliko godina napravile gnijezdo i izlegle mlade. Hukću sove u drvetu i oko drveta i bude Fikreta svake noći. Kad više nije mogao izdržati, ne znajući da su unutar debla mladi, na ulaz u rupu Fikret nabije pogolem kamen ne bi li spriječio sove da ulaze, da ne hukću i ne bude ga. Naredne noći huktanje se ponovilo pa on opet dođe do johe i dok je popevši se na drveni sto zavirivao oko debla tražeći mjesto gdje je nabio kamen, odrasla sova doleti iz mraka i toliko ga udari u vrat da je pao sa stola preko ograde, na one daske koje su služile kao ćuprija preko rijeke, pa sa njih u vodu.

Nakon toga se manuo sova, koje mu i dalje svojim huktanjem nisu dale zaspati ali se vremenom navikao. Pijanom su mu sove manje smetale pa je češće lijegao pijan nego trijezan, zbog sova.

Onako kako ga je u pola noći sova oborila u rijeku, tako ga je danju Hatunin ovan, koga je ganjao oko sijena, zaskočivši se udario pravo u čelo, što ga zaboljelo žešće od ijednog mahmurluka.

– Dok je mogao životom, od Fikreta nije bilo boljeg radnika na mješalici, kome god u selu da je zatrebalo – govori Jusuf, a ženi dodaje onu flašu šljive koju je na šerbetske čaše dijelio i davao Fikretu.

Sjetio se Jusuf uz osmijeh kako je Mili 93’. ratne godine u vrijeme najveće gladi i neimaštine, kad su Palavrani postavili kazan pored rijeke i pekli rakiju, pekao ko god je imao a imali mnogi jer šljiva rodi kad sve drugo podbaci, pio kraj tog istog kazana. Pio šesnaest dana i šesnaest noći, pio i mezio paradajz jer drugog nije bilo. Sedamnaesti dan se onesvijestio pored kazana pa su ga odveli u bolnicu gdje se oporavio.

I policija je, kasnije će se saznati, upoznala Fikreta Šabanovića, mada ovaj sa policijom nikada posla nije imao. Čuvajući kuću Aliji Ćiminom dok je Alija boravio u Švicarskoj, i živeći u jednom sobičku, Fikreta su jedne noći opljačkali. Sa kapuljačama na glavama pozvonili na vrata, Fikret požurio da otvori misleći da je Hatuna, a oni ga obore i jedan na njega sjedne dok su ostali pokupili iz kuće sve što se pokupiti moglo, a moglo se dosta.

Kada su psi poklali Hatunine ovce Fikretu je bilo teže nego Hatuni. Taj dan su se obojica napili, i Fikret je cijelu noć sanjao bikove kako jure niz planinu prema njemu i taru sve pred sobom, dok on stoji kao uakopan i čeka oštre rogove. Na jednom biku jahao je Ibrišim, smijao se i govorio:

– Horoze, što ti mene ostavi u planini kad smo krali cjepanice za pušnice? Što me ostavi, Horoze, ha?

Između krupnih životinjskih pleća padao je snijeg, ali njih nije doticao. Bikovi su u jednom skoku preskočili rijeku koja je tekla šumom ko živa.

Sustigli su ga tek pred jutro, prestravljenog, oznojenog i mahmurnog.

 

MEHMED ĐEDOVIĆ

Exit mobile version