Dobro se sjećao slučaja iz osamdeset i neke, a ako bi se malo potrudio naumpali bi mu i najsitniji detalji; samo je imena zaturio u pamćenju.
Po običaju on je branio fukaru, gologuziju, a na suprotnoj strani je ugledan građanin, parajlija koji je inače bio teška škrtica, ali nije štedio da bi na sudu dobio parnicu protiv svog komšije.
Valjalo je pokazati ko kosi, a ko vodu nosi, i sve je u tom predmetu bilo protiv njega i njegovog klijenta, s tom razlikom da je on branio ispravnog i poštenog čovjeka.
Bogatun je znao da su pare vrhovni zakon i da živ čovjek na njih nije imun.
Advokat Salem Berbić svojski se trudio da dokaže da je njegov klijent u pravu, da je zakon na njegovoj strani, i izgubio parnicu.
Bio je to njegov prvi poraz takve vrste i prvi put mu se ogadio posao koji je radio. Sudnica nije bila mjesto na kojem se dijeli pravda.
U to vrijeme su sudije i sudovi još bili nezavisni ali ne i bezgrešni, a neki su voljeli novac više od svega drugoga.
Izgubio je ali se žalio višem sudu, ukazujući na nelogičnosti u slučaju.
Gurao bi to do kraja da njegov klijent, jedan tihi, krupnooki brkajlija nije odustao bez obzira što ga je Salem uvjeravao da je pravda na njegovoj strani i da će ga zastupati bez ikakva plaćanja.
Neko odozgo je urgirao, sudija se savio pod pritiskom vlasti i donio odluku koja je sugerisana.
Ambicioznom Salemu će spasti paučina sa očiju. Njegov otac je ipak bio u pravu kada je govorio da se ne rađamo jednaki, ne živimo, niti umiremo na isti način; uvijek ima onih koji su iznad i onih dole na čijim leđima stoji zemlja.
Tih godina će mu ohladiti pravo i želja za dokazivanjem naglo će splasnuti. Drastično je smanjio broj slučajeva na kojima je radio i više nije unosio onaj žar i energiju u svaku raspravu.
Kolege su mu savjetovale da ni pobjedu ni poraz u sudnici ne treba uzimati previše k srcu, da je sve to posao, no on je radio po svojim mjerilima.
Posvetio se porodici i šahu, jednoj od svojih strasti kojoj će ostati vjeran čitavog života.
Pravi poraz njegova profesija doživjet će u godinama nakon rata. Pravda i pravo će nestati, u sudnicama će se igrati pozorišne predstave za lakovjerne, dok će se prava pozorišta zatvarati.
Ne bi Salem mogao izbrojati koliko puta su ga zvali političari, novopečena gospoda, kraljevi ulice i urgirali za nekog njegovog klijenta, ili mu, ukoliko je bio na suprotnoj strani nudili novac, prijetili, obećavali.
On nije bio kao njegov kolega Fako Mrkva koji je od zakona i pravde branio svakoga ko je mogao platiti njegove usluge, i kome je bilo najmanje bitno ko je kriv, a ko prav.
Salem je, ukoliko bi mu se učinilo da je čovjek čestit i pošten, radio bez novca, a ako je morao i o svom trošku.
Istina, mislio je Salem, život nas počesto napravi onakvima kakvi nismo imali namjeru biti, pa sve i kada nećemo natjera da uradimo stvari protiv svojih uvjerenja. On je branio dvojicu okorjelih kriminalaca, dilera, kasnije je saznao, koji su izgleda bili krivi da krivlji ne mogu biti i što je najgore, odbranio ih. Dobro je plaćen, ali ljudima koji imaju savjesti pare ne mogu ispraviti spoznaju da su pogriješili. Lagao bi kada bi tvrdio da je to bio jedini takav slučaj u njegovoj karijeri koja se protezala kroz pregršt godina, bilo je toga još. Branio je ljude da ih odbrani ne hajući mnogo jesu li krivi ili ne, samo zbog toga da bi zaradio. Nakon toga savjest je dolazila da naplati svoj dug, a on se oznojen budio u pola noći. Jednom je sebi priznao svoje greške i obećao, čvrsto obećao da ga više niko, ni zbog kakvih para neće nagovoriti da radi protiv svojih principa pa ni vlastita žena, i toga se godinama uspješno držao.
Njegov kolega Fako očito nije imao tih dilema, ali mu Salem ništa nije mogao reći, jer ni on nije bio sasvim čist da bi bilo kome držao lekcija iz morala. Fako je kupio golemu kuću u elitnom dijelu grada, vozio skupi audi, a njegova žena novi mercedes, živio na visokoj nozi i družio se sa ljudima iz visoke politike i visokog kriminala. Salem počesto nije mogao razlikovati kada Fako brani političara, a kada kriminalca, ali ih je branio i rijetko kada izgubio parnicu. Njegovi klijenti su znali da cijene uslugu, dobro su ga plaćali i svi su bili zadovoljni.
Salem se od svoje kancelarije do suda i gdje god je trebalo vozio taksijem i još uvijek je otplaćivao stan u predgrađu. Njegovoj ženi je trebalo vremena da shvati da on nije Fako Mrkva i da nikada neće biti, pa se i pomirila s tim.
Da je morao ponovo prijeći svoj put, opet bi učinio isto, samo zbog toga da ima miran san i da mu djeca, sin i kći budu ponosni na oca i njegovo poštenje. To su vrijednosti koje za Salema nisu imale cijenu.
U maloj kancelariji, zureći u ekran računara Salem Berbić se spremao za sudnicu.
Bio je deveti decembar i tog jutra je zabijelio prvi snijeg. Odsutno je, kroz prozor posmatrao jato pahulja koje su padale po vlažnoj ulici i topile se.
U policama, koje su zauzimale čitav zid, složeni su predmeti sa kojima se hrvao tokom godina.
Bilo je tu svega i svačega, od razvoda brakova, parnica o vlasništvu nad zemljom, do ubistava, preljuba, političkih suđenja…
U fasciklima iza Salemovih leđa mirovali su slučajevi koji su mirisali na ratni zločin, kakav je onaj o profesoru historije Pecar Prasku.
Pa onda fascikl koji se izlizao od upotrebe, a na kojem je pisalo: ubistvo Gorana Karića, Zvornik. Gorana su života lišili njegovi vlastiti sinovi Manja i Slobodan, uz pomoć majke.
Pa onda sa strane, da bude pri ruci, dosije sa nekoliko rasprava Dželilu Dedeiću zvanom Kobra, kojeg je Salem branio i odbranio šest puta. Dželil je bio dobrodušni, sitni prevarant, koji nije mnogo mislio na posljedice onoga što radi, i da bi ga to moglo skupo stajati.
Salema je osvojio iskrenošću i nekom čudnom navikom da i najveći belaj ispriča tako da bude smiješan. Kobra svake godine iznova zabrlja i njegov slučaj je valjalo imati pri ruci.
Bili su tu i fascikli sa slučajevima koje je proučavao, kao što je onaj o serijskim ubijanjima psihičkih bolesnika, kada je stradao Halid Omerović zvani Elvis. Pa onda ubistva u Gornjoj mahali koja je, očito, počinio lud čovjek, koji će se, barem kako se suđenje do sada razvija, na svoju ludost i izvući od zatvora. To rade advokati, i to nema nikakve veze sa pravdom.
U jednom golemom fasciklu sortirane su desetine tekstova iz novina.
Tekstovi Zaima Šojke, njegovog prijatelja Rasima Kompirića i cijelog tuceta drugih novinara koji su se bavili različitim temama u svom istraživanju i donosili krajnje uznemirujuće zaključke u svojim tekstovima.
Inspektor Milan Kotur ponekad bi sa Salemom popio piće i vodio duge razgovore o šahu i životu. Salemu je bilo zanimljivo da o šahu voli pričati čovjek koji jedva zna imena figura na tabli i da mu nije dosadno kada bi se otvorio sa tom pričom koja nije imala kraja.
Njih dvojica jedino su o poslu rijetko pričali, ali je i ta tema, ako je tako krenulo znala doći na red.
Radio je polahko, a onda se zagledao u plavkasti ekran računara i misli mu odlutaše.
Pomisao na igru sa kojom se družio čitavog života mu je bila draga.
Život je šah – šah je život.
Salem je bio jedan od boljih poznavalaca lokalne historije šahista u gradu u kojem nije falilo dobrih igrača.
Ustao je od stola, prišao golemom prozoru i posmatrao snijeg. Bosanska zima kao da se umorila. Nema više one žestine, ljutnje, dubokog snijega i hladnoće od koje je pucalo drveće.
Zima je bila kao isluženi radnik pred penziju. Snijeg je padao bez volje, i hoće i neće, a onda ga nestane za jedan dan pa se nebo dugo promišlja bi li ga opet prosulo ili ne. Šalio se na račun snijega koji je padao tamo gdje nikada ranije nije, govoreći da mu je žao žirafa i lavova jer će im pod snijegom biti hladno.
Pogledom dohvati golemi sat na zidu. Još trideset minuta do odlaska u sudnicu, a on nije znao ni odakle početi ni gdje završiti.
Bilo je mučno i neprijatno hrvati s sa tim slučajem. Porodična suđenja su nezahvalna, a sve su češća. Nema dana da nije pokrenuta parnica u kojoj otac tuži sina, sin oca, majka kćerku.
Nasilje na ulici, nasilje u porodici, na televiziji, u obdaništima, svugdje…
U ovom poslu, mislio je Salem, nikada nisi siguran iz kojeg džepa će te ujesti poskok. Misliš pripremio si se, sve je jasno, tvoj klijent će pobijediti, a onda druga strana izvuče nešto za šta nisi ni znao da postoji i obori kompletan slučaj na kojem si radio mjesecima.
Njegov klijent Šaban Tafro, očito je duboko u sebi nosio posljedice rata.
Tafro je obrazovan četerdesetogodišnjak, profesor u gimnaziji, i on je ulagao napor da svoje ratne traume drži zauzdane, da ih kontroliše. Pod stalnim pritiskom, očito su mu uzde kliznule iz ruku i bijes je šiknuo iz njega.
U takvom stanju je za jedno popodne uspio porušiti sve oko sebe.
Udario je direktora škole u kojoj je radio, nakon što je dobio otkaz. Posvađao se sa ženom i ona se sa djecom iselila iz stana. Otac i majka su živjeli sa njim, i kada ga je otac pokušao zaustaviti da ne razbija po stanu, udario ga je i to tako da je Bilal završio u bolnici.
U pola noći, dobro pijan, sa autom u punoj brzini, zaletio se u izlog tržnog centra pa na kraju i sam završio na bolničkom krevetu.
Trebalo je deset dana da se probuđeni bijes stiša i da Tafro opet bude onaj stari. Mirni, nasmijani profesor, uvijek spreman da ispriča dobar vic i pomogne u nevolji pukao je kao balon.
Kada se ohladio vidio je koliku je štetu napravio u svom rušilačkom ludilu u kojem nije bio svjestan ni normalan.
Brzo je pao. Od uzornog i mirnog čovjeka skotrljao se na dno.
Ometanje javnog reda i mira, tužba koju je u ljutnji podigao otac protiv sina zbog nasilničkog ponašanja; žena je tražila razvod i nije mu dozvoljavala da viđa djecu, šteta na izlogu u koji je uletio sa autom bila je pregolema da bi je Šaban mogao platiti.
Salem Berbić je branio čovjeka kojeg su svi otpisali smatrajući da takvog treba zatvoriti iza golemih zidova i skloniti od ostatka ljudi.
Sjetio se Salem one biblijske priče u kojoj su kamenovali Mariju. Ko je to imao pravo da prvi baci kamen na Šabana Tafru, ko je bezgrešan i ko se usuđuje dijeliti lekcije drugima. Mariju doduše, Salem ne bi smio spomenuti pred sudijom Zilkom Handžić, novopečenom muslimankom koju je stranka postavila da brani njene kadrove koji su se sve češće pojavljivali na sudu, i bivali oslobođeni bez obzira na krivicu. Sa njom će morati drugačije.
Sve tužbe protiv Tafre su, po odluci suda sastavljene u jednu. Drugu stranu zastupao je Fako Mrkva, njegov kolega koji se odlično slagao sa Zilkom.
Bile su male šanse da se njegov klijent iščupa iz blata u koje je pao.
Trebalo je da ga odbrani umorni šahista Salem, čovjek koji bi se radije mirio nego ratovao i koji je davno izgubio iluziju da se u sudnici dijeli pravda.
Pa ipak, mislio je Salem, partija traje, oba igrača su na tabli, Fako ima bolje figure, no u šahu je bitna taktika a ne snaga.
Tempirao je svoj ulazak u sudnicu tačno onoga trenutka kada Fako i sudija pomisle da je opet zakasnio i da mogu završiti i bez njega ili suđenje odgoditi za neki drugi put. Odugovlačenje je odgovaralo svima u ovom slučaju, izuzev njegovog klijenta.
U međuvremenu se sprijateljio sa Tafrom i mada to još nije htio sebi priznati postali su mnogo više nego što advokat i klijent smiju biti. Otkrio je da Tafro voli šah, ali da nije ni blizu toliko dobar kao što je on koji ga je pobjeđivao iz partije u partiju. Tek kada bi mu igra postala dosadna i kada bi pomislio da je spram Tafre kao supermen u odnosu na običnog čovjeka, ovaj bi naglo ožilavio i iznenadio ga nekim vrlo pametnim potezom, pa je morao dobro promisliti šta da odigra. To je bio rizik igranja sa amaterima, nikada ne znaš šta će povući i koji je njihov naredni potez, dok si sa profesionalnim igračima sto posto siguran. Na tu foru su i pisane brojne knjige za igranje šaha; pretpostavka je uvijek da predvidiš potez protivnika na taj način što će se on i braniti i napadati kao profesionalac. Sa amaterima je priča potpuno drugačija, njihov potez nije moguće predvidjeti. Tu je, za širokim stolom prepunim materijala za suđenje, u svojoj kancelariji, od jednog očajnog i izgubljenog čovjeka naučio nešto novo. Valja biti majstor pa odigrati partiju sa nekim čiji su potezi potpuno nelogični i nikada ne znaš iza koje ograde će te sačekati zasjeda.
Sudija je bila predvidiva žena, jedna od onih koje su se uporno doškolovavale i kojima je politika puhnula u leđa, pa je od kancelarijske službenice uznapredovala veoma visoko. U vrijeme kada je pripadnost političkoj opciji važnija od bilo kakve stručnosti i znanja, ona se odlično snašla i dosegnula vrh svoje karijere.
Salem se tješio da jednom sve mora doći na svoje i da će se ta kula od nemorala morati urušiti. Danas je bio siguran da hoće, ali se čekanje oteglo, a strpljenje popustilo. Ovakvih kao što je ona se nakotilo, pa ih, htio ne htio više ne možeš zaobići.
Ušao je, dakle, u zadnjem trenutku, taman da na licu svog kolege Fake Mrkve vidi razočarenje, koje ovaj nije ni pokušao sakriti.
Suđenje je moglo početi.
Ušla je i ona, sudija Zilka Handžić. Niska, debela žena, krupnih buljookih očiju, okruglog lica. Ispod vrata joj se njihao debeli sloj sala, ruke su joj bile kao nečija noga, a stopala nesrazmjerno velika. Zilka nije od onih koje su sišle sa modnih pista i koje su karijeru gradile tijelom, ženstvenošću i ljepotom. Ona je imala svoje načine.
Odmah je pozvala Salema i Faku da joj priđu.
– Nadam se da ćete biti brzi i racionalni, cijenite moje vrijeme. Mislim da nema potrebe da se ovaj slučaj bespotrebno oteže i komplicira, sve je jasno…
– Ja bih se složio sa vama, naročito u konstataciji da je ovdje sve jasno i da ovo treba što prije završiti, potvrdi Fako namještajući kravatu.
– Argumenti koje imam namjeru iznijeti u odbranu svoga klijenta nisu ni nejasni, a ni predugi, tako da i ja računam da ćemo biti racionalni. Je li postoji neki poseban razlog za žurbu ili…
– Ako te baš interesuje dolaze mi neki prijatelji iz Sarajeva. To su utjecajni ljudi i ne bi imalo smisla da zakasnim na večeru sa njima…
Rekla je to na takav način da nije bilo sumnje misli li ozbiljno ili se šali. Zilki je bila važnija večera od posla kojim se bavi, no Salem se suzdrža od komentara a Fako samo osmjehnu, klimajući glavom na svaku njenu opasku.
Prvi je bio Fako. Doveo je ključne svjedoke i ispitao ih. Po tome je Salem vidio da on ništa nije prepuštao slučaju, čak ni one postupke za koje je mogao biti suguran da ih je dobio i prije nego što su počeli. I Salem je svjedocima postavio pitanja, zanimajući se za ponašanje svoga klijenta prema kolegama na poslu, porodici, ženi naročito, ocu i majci, djeci, prije nego što je došlo do onoga što ga je i dovelo na sud.
U maloj sudnici iza njih sjedilo je nekoliko ljudi, na optuženičkoj klupi njegov klijent pognute glave.
Fakina završna riječ bila je vrijedna pohvale, morao mu je to priznati i Salem. Pripremio se on, jaštaradi. Nasilje treba iskorijeniti, nasilnike kazniti i skloniti sa ulice ili pedagoški opaučiti po džepu da zapamte trenutak kada su digli ruku na ovoga ili onoga… Nakitio Fako bolje nego Džordž Orvel u Životinjskoj farmi, i hekla, a Zilka zijeva i ne pokušava staviti ruku na usta. Nju nije briga šta će se dogoditi sa ovim čovjekom i svima onima uz njega, ne interesuju je posljedice njene odluke; ona misli na svoje utjecajne prijatelje koji su na putu iz Sarajeva.
Do riječi je došao i Salem, pa onako uzgred zamoli za strpljenje i pažnju. Posebno se obratio sudiji Zilki i novinaru Oslobođenja koji je sjedio u publici i pažljivo zapisivao u svoj blokčić. Zilka odjednom živnu i sjevnu očima. Nije joj bilo svejedno šta će o njoj pisati novine. Promeškolji se u stolici i uspravi.
– Molim vas za malo pažnje jer ono što ću pročitati može biti presudno u ovom slučaju. Do sada smo saznali, iz konstatacija moj kolege Fake, da je moj klijent Šaban Tafro nasilan, da brzo reaguje, gubi živce i da mu se omakne pa napravi ono što je napravio i zbog čega smo mi danas ovdje. Pročitat ću dokumenat koji malo drugačije govori o Šabanu i gdje se tačno vidi ono sa čim se on suočava. Molim vas da to ne shvatite kao zloupotrebu vašeg vremena, jer to nije cilj ovoga izlaganja.
Onda je Salem izašao sa svoga mjesta i hodajući po prostoriji i između klupa, zastajao, zagledao se u svakoga i pola napamet a pola čitao tekst sa papira koji je držao u ruci.
Čuo se pucanj, kao kad opale u znak početka trke, ili početak lova. Potrčao sam najbrže što sam mogao i to mi nije predstavljalo poseban fizički napor.
Jurio sam da spasim glavu, bježao između kuća, njivama, ulicama, parkove preskakao u četiri skoka.
Bio sam brz, ali su me ipak pratili.
Jahali su na konjima uporedo sa mnom i sa jedne i sa druge strane, uživali prateći me bez muke i smijali se mojoj brzini.
Vidio sam im krv u očima, za širokim opasačima duge noževe i znao da su naoštreni baš za tu priliku.
Potjerali su konje u galop riješeni da mi presjeku put.
Kada su došli tako blizu da su me mogli dohvatiti rukama skočio sam u provaliju. Više je to bila pukotina u zemlji koja se ispred mene pojavila; velika tek toliko da se čovjek uz malo truda mogao provući kroz nju.
Zapeo sam na pola puta pokušavajući se provući i činilo mi se da me neko uhvatio za noge. Oteo sam se i snažnije zaronio u mračnu rupetinu.
Nekako sam znao da me dole, u mraku čeka još svirepiji lovac, no sada je bilo bitno da izmaknem ovima koji su mi za petama, a onda ću opet bježati, jer moram da bježim, jednako kao što će me oni loviti; jer lovljenih i lovaca je bilo od kad je svijeta.
Onda on otvori oči. Teški strah leži pored njega pod jorganom. Ako se okrene na drugu stranu, poravna jastuk i nastavi spavati san će se nastaviti tačno na onom mjestu gdje je prekinut. Kao kad pritisneš pauzu na dvd-plejeru. Ustane, oslušne muklu, prijeteću tišinu noći. Bude kasno ili rano, zavisi odakle gledaš, tada je bilo tri i petnaest ujutro. Ne paleći svijetlo sjedne za sto i zapali cigar. Gusti dim se pomješa sa mrakom. Zbog ovakvih snova je i noću počeo pušiti.
Prekine san, ustane i vatrom oprži drugog demona koji mu se podmuklo šetka plućima i provlači kroz usta i nos.
Da postoji način da se cigaretni dim izbacuje kroz uši i oči ljudi bi i to radili, i o tome je razmišljao.
Trojica njegovih prijatelja ustajali su noću svaki sat da popuše cigaretu, noću su pušili kao i danju. Grozio se nad pomisli da se to i njemu može desiti. Sad bolje razumije njihove razloge.
Mi jesmo izašli iz rata ali rat nije izašao iz nas…
Rečeno mu je kada je ustvrdio da je ludo ubijati sam sebe na takav način.
Jebat ga, od nečega se mora umrijeti…
Od bezazlene zabave, momačkog mangupluka i igranja dimom čovjek postane rob duhana.
Sada je nosio i nosi cigare gdje god krene, nije se moglo desiti da ih zaboravi kao što zaboravi gdje je parkirao bubu. Pipkao bi po džepovima i provjeravao jesu li tu, a ako ih ne bi bilo, odlazio do kioska i bez razmišljanja uzimao novo paklo i upaljač.
Plaši se te svoje ovisnosti, kako su godine prolazile sve više.
Odlučio je nedavno, prestat će pušiti, prvo smanjiti a onda potpuno prestati, jer samo budala sama sebi radi to što radi on. Četerdeset cigara dnevno je puno, previše, prestat će.
Tek što je donio čvrstu odluku i počeo da je provodi drastično smanjujući broj popušenih cigareta, počeli su snovi…
– Izvinjavam se ako vam se ovo učinilo predugo. Imamo, dakle, pred sobom čovjeka koji je izašao iz rata, ali je pitanje, je li rat izašao iz njega? Možda malo previše očekujemo od takvih ljudi. Pitanje je koliko su oni krivi, a koliko je ono što su oni danas splet ratnih okolnosti. Daleko od toga da ratom treba opravdavati bilo čije ponašanje, zločine ili nešto treće. Ali bih htio naglasiti da je Šaban Tafro uzoran građanin ovoga grada koji nikada do sada nije, ni po kakvom osnovu kažnjavan, pa čak ni za pogrešno parkiranje. Da je odličan kolega i uzoran radnik na poslu, što je činjenica koju ne treba zanemariti. Da je dobar roditelj svojoj djeci i muž supruzi… bio, sve dok se nije desilo to što se desilo… Ovo što sam pročitao dobio sam iz pouzdanih izvora i to je zapisani san Šabana Tafre, samo jedan san, a Bog zna koliko ih je bilo… Ovaj čovjek ovdje ulaže napor da kontroliše svoj bijes i svoje ponašanje. To što je ovaj put učinio treba kazniti, ali ne treba biti strog, jer kazna koja mu danas bude izrečena može promijeniti ne samo njegov, nego i život puno ljudi…
Fako Mrkva se mrštio dok je Salem govorio, okrećući glavu, čas prema Zilki, pa onda prema novinaru Oslobođenja u sudnici. Po tome je Salem procjenjivao kvalitet svoga govora, jer što se Fako više mračio, on je bio zadovoljniji.
Odavno nije sa takvim žarom nikoga zastupao i to je morala vidjeti i sudija Zilka. Očekivala je mlakog, nezainteresovanog Salema, a dobila zapjenjenog advokata čija se griva oznojila do kraja njegove priče.
Kada su svi argumenti izloženi pred sudiju, data je kratka pauza, i Salem izađe u kafeteriju da zapali cigaretu. Ni sa kim nije pričao i nikome prilazio, niti je iko prilazio njemu. Vidio je, da Šaban baca poglede prema svojoj ženi, a i ona prema njemu. Vidio je kajanje u pokretima njegova oca. Ovo bi mogao biti jedan od onih slučajeva sa sretnim krajem, nadao se.
Tako je i bilo. Šaban je kažnjen namirivanjem štete koju je napravio na izlogu tržnog centra, i remećenjem javnog reda i mira. Kazna je finansijska i moći će je platiti u nekoliko rata u periodu od dvije godine. Za ostalo mu je izrečena uslovna kazna od godinu dana.
Salem je bio zadovoljan, Šaban se smijao i prijateljski ga zagrlio drhteći. Taj osjećaj je gotovo sasvim zaboravio, kada znaš da si u pravu i kada i druge uvjeriš da jesi. Očito je novinar u publici imao veze sa ispravnom odlukom koji je Zilka donijela. Da nije bilo tog detalja, njena pažnja bi bila daleko manja, a vrlo moguće i odluka potpuno drugačija.
Fako mu je stisnuo ruku i čestitao kiselo se smješkajući. Odmah je, bez zastajanja, napustio sudnicu. U ovom slučaju nije bilo puno novaca, ali bi mu godio publicitet koji bi dobio da je pobijedio. On, Fako Mrkva izgubio je partiju mada je imao odlične figure i puno bolju poziciju. Tako je to, kada na očekuješ da bi druga strana mogla podići ruke i braniti se.
Salemu je bilo drago što je jedan dobar čovjek dobio drugu priliku za život, jer ovo ga je moglo potpuno uništiti; no nije likovao. Novi dan je novi izazov, a u ovom poslu nikada ne znaš iz kojeg džepa te može ujesti poskok.
Kasno tod dana, kada umoran dođe kući ispričat će ženi, nestrpljivoj da čuje šta je i kako bilo. Reći će joj sve, svaki detalj, jer sa njom je moralo tako i nikako drugačije, a onda zaključiti sa Fakom.
– Ranije su vozovi vozili po uskotračnim prugama i više ih nema, ni vozova ni pruga. Od stanice do stanice, od grada do grada, nestali u vremenu. Ni sa ljudima nije ništa drugačije. Što prije čovjek shvati da je samo prolaznik, što prije shvati šta je bitno, kvalitetnije će koristiti vrijeme koje mu je dato. A takvih kakav je Fako Mrkva, bilo je u svakom vremenu i oni su bili nesreća sami sebi pa i svima oko sebe. Zanimljivo je da oni uvijek misle kako su na pravom putu, čak i onda kada uništavaju tuđe živote iz hobija, jer pravo je samo ono što oni misle da jeste. Srećom da sam se pred samo suđenje uspio sjetiti Tafrinog sna koji mi je ispričao dok smo igrali šah, i zapisati ga, a nije bio na odmet ni novinar u sudnici.
Tim riječima je advokat Salem Berbić zaključio tadašnji dan, a onda se odvukao do kreveta i zaspao snom zadovoljnog čovjeka.
MEHMED ĐEDOVIĆ