– Treba da probam…
– Treba.
– To ti misliš.
– Nije bitno šta ko misli, kako ćeš znati da nešto nije dobro ako to nisi probao?
– Nisam rekao da nije dobro.
– Znam da nisi, ali ipak nećeš da me poslušaš. Tvrdoglav si ko kamila, jesi matere mi…
– To svi kažu, to da sam tvrdoglav.
– I ti ne vjeruješ?
– Vjerujem, znam da jesam, ali ne toliko…
– I ništa.
– Ništa. Dođe period kad spoznaš svoje mane i živiš sa njima, ne želiš ih se odricati jer i one su dio tebe, čine te osobom isto kao i dobre osobine.
– Doduše, tvrdoglavost ne mora pod obavezno biti loša…
– Nekad dobro dođe.
– Odosmo mi daleko od teme.
– Nismo daleko, barem pričamo.
– Makar to, mada ne vidim svrhu, ovako možemo do sutra, a ti zapeo i ne puštaš.
– Više si ti zapeo, ali nije bitno. Nećeš vjerovati, ali ja počesto popustim, makar me i zvali tvrdoglavim…
– Pa dobro, Gero, koliko dugo se nas dvojica znamo?
– Dugo, tridesetak godina, još od osnovne.
– Bi l’ te tvoj prijatelj ikad navratio na kakvo zlo?
– Ne vjerujem.
– Pa hajde onda, ne gnjavi me više, probaj ovaj paradajz…
– Nije to baš lahko, nisam u životu okusio paradajz i sad odjednom…
– Pa što nisi?
– Bez razloga, onako, jednostavno nikada nisam jeo paradajz i nisam ga imao namjeru ni probati.
– Znaš li ti da ja u životu nisam probao sarmu, ni pileća krilca, ni senf, ni puru. Tvrdoglavo sam odbijao da to jedem govoreći da mi se ne sviđa. Onda sam se oženio. Kad se čovjek oženi, koješta se promijeni, ne mora obavezno biti ni promjena nabolje, ali je promjena.
– Dobro, i…
– Moja žena stvarno dobro kuha, nije što je moja, ali kuha da valja. I onda, malo po malo, ona skuha kupus ja ne jedem kupus, skuha sarmu, ne jedem ni sarmu… Vidim, ona jede i to uživa u hrani. Tako i ja probam. I znaš šta, zahvalan sam joj zbog toga.
– Sad hoćeš ti mene tako kako je tebe žena…
– Ma neću, ni na šta te ja ne nagovaram, al’ mi je čudno da čovjek za 40 godina nije probao paradajz.
– Ima još stvari koje nisam probao… Negdje sam pročitao da većina ljudi nikada ne proba kavijar, ne ode u Afriku, ne…
– Paradajz je tu pred tobom, nije u Africi…
– Pa jest…
– I probat ćeš ga…
– Ne znam mogu li, znaš, nisam nikad, a prvi put je uvijek najteže…
– Ne sjećam se svog prvog puta.
– Sjetio bi se ti da moraš.
– Hoćeš li ili nećeš, ako nećeš, da prekinemo raspravu i pričamo o drugim stvarima.
– Paaa…
– Kao da si popustio.
– Dobar si u nagovaranju, i meni se čini da popuštam…
– Gledaj na to ovako. Ulicom idu tri žene, jedna je crna, druga plava, a treća crvena. Zbog čega ne bi popio kafu baš sa tom crvenokosom, šta te sprječava?
– Bih ja, ali ona sa mnom ne bi sigurno. Predlažem ti da žene ne miješaš sa paradajzom, nije higijenski i tako me sigurno nećeš nagovoriti da probam…
– Znači ti bi ipak probao…
– Kako je krenulo…
– Pa onda probaj…
– Evo, sad ću…
– Gero, ne okreći više taj paradajz u ruci, past će mrak dok se ti nakaniš, a i pijaca se gotovo zatvorila. Probaj, ili baci…
– Probat ću, probat, nemoj me požurivati, ako sad ne probam, nikada neću. Ovo je ipak svečani trenutak…
– Znam, nisi nikad.
– Pa ja, prvi put je prvi put.
– To se pamti.
– Kako ko, ja pamtim.
– Pa hajde onda, moram kući, žena je za ručak skuhala bamju, prste da poližeš, pride salata od kupusa i paradajza.
– Evo, samo što nisam.
– Tako je, samo ga zagrizi, kao jabuku.
– Hhnnn, hm, hm…
– Šta kažeš, valja li, kakav mu je ukus, Gero, čuješ li šta ti govorim, i polahko s tim…
– Znaš šta…
– Šta?
– Znaš šta, drugar.
– Reci.
– Ništa ljepše u životu nisam probao. Hvala ti i gdje čuo i gdje ne čuo, vrijedilo je što si me ubjeđivao. Nije mi jasno kako sam 40 godina živio bez paradajza, odoh sad kupit pet kila. Jesam tvrdoglav k'o… k'o… k'o kamila…
– Vidiš da ti nije ništa bilo.
– Bilo je, bilo i te kako…
– Ali nije strašno…
– Ma kakvi, takav okus, pa to je…
– Prvi put je najbolje…
– Laže ko kaže drugačije. Ustvari se prvi put pamti, poslije možda bude i bolje al'…
– Drago mi je što sam te vidio, sad moram ići, čeka me žena, znaš…
– Vala si mogao i prijatelja pozvati na ručak, ali nije moje da ti govorim…
– Ako želiš, dobro došao. Bit će i ženina mlađa sestra, lijepa, pametna, a neudata, za nepovjerovat…
– Salata je od paradajza…
– I kupusa, mladog…
– Doći ću… Samo…
– Šta je sad!?
– Ma znaš, ja bamju u životu nisam okusio…
***
Gero nije bio samo gurman, nego i izbirljiv, kada je hrana u pitanju. Tačno je znao u kojem restoranu u gradu kuhari znaju svoj posao, a gdje su početnici.
Kasimova žena Velida jedna je od rijetkih kojoj se ništa nije moglo prigovoriti. Njen ručak zasluživao je svaku pohvalu i on je te komplimente nemilice i davao, ne svima i na svakom mjestu, no Velida je bila majstor kuhinje.
Tako je bilo i ovoga puta, s tim što nije samo bamja bila na stolu. Domaća supa, pa prženo pile, riba, pita sa sirom, obavezno kolači, i na kraju voće. Nije falilo ni salate, ni pomfrita na početku svega. Gero je jeo malo, ali kvalitetno, tako da bamja, koju nije okusio ništa nije pokvarila.
Na njegovu procjenu hrane nije uticalo prisustvo lijepe, mlade djevojke Jasmine ili Jasminke, nije bio siguran da je upamtio, ali je prisustvo tog simpatičnog bića za stolom godilo.
Rijetko mu se desi da zasija u punom sjaju, a tog popodneva je briljirao. Zabavan, duhovit, prijatan, odmjeren… Činilo se da je svima odgovaralo njegovo društvo i da se njegov prijatelj Kasim nije pokajao što ga je pozvao na ručak sa svojom porodicom. Velidina sestra se jednako radovala što je i on tu.
Sve je bilo dobro, ručak je protekao u savršenom redu, a Alma i Alen, bistra djeca Kasima i Velide, samo su doprinosila lijepom raspoloženju koje se nastavilo i nakon jela.
Dok su njih dvojica pijuckali pivo, Velida i njena setra spremale kafu u kuhinji, u sobu je, sa sveskom u ruci ušla Alma.
– Šta je bilo? pitao je Kasim.
– Domaći rad, treba mi pomoć.
– Pa zar sad, je l’ to ne može sačekati.
– Ne može, imam i zadatke iz matematike tako da ovo treba odmah da uradim.
– Dobro, šta ja mogu pomoći?
– Treba da napišemo priču o nekome ko nas je najviše oduševio.
– Jesi li odlučila o kome ćeš ti pisati?
– Jesam.
– Ako je o meni, lahko ćemo…
– Nije o tebi…
– Kako nije…
– Pa, eto, ja sam mislila o nekome drugom, zbog toga mi i treba tvoja pomoć, da je o tebi znala bi. Do sada sam svaki put pisala o ocu, sad bi trebalo o nekom drugom…
– Dobro, pomirit ću se s tim da ti više nisam interesantan…
– Ma nije to…
– Šalim se, samo ti reci…
– Nećeš se ljutiti…
– Zar bi trebao?
– Pa, ne znam, ja mislim da ne bi, ali…
– Šta ali…
– Jednom si rekao da se to ime ne spominje u ovoj kući, ja mislim da si se šalio…
– Ah, tako dakle…
– Tako…
– Pa što baš on?
– Onako, zanimljiv mi je.
– Pa ti o tome ništa ne znaš, kako će ti biti zanimljivo…
– Zbog toga mi i jeste zanimljivo.
– Eto, ja to spomenem jednom u životu i njoj bude zanimljivije od oca rođenoga.
– Djed je to često spominjao…
– Djed, onda razumijem zbog čega te baš to zanima…
Do tada je Gero zamišljen pogledao prema kuhinji i pijuckao svoje pivo.
– Smijem li se ja umiješati u razgovor, mlada damo.
– Smijete…
– O čemu je riječ.
– O Salki. Ovoj mladoj dami njen djed je napunio glavu o Salki, znaš kojem Salki?
– Pretpostavljam, odgovori Gero.
– Hoće da piše domaći rad o Salki. Bojim se kćeri da ti ja tu ne mogu mnogo pomoći.
– Ali djed kaže da ste vi zajedno išli u školu.
– Ovaj moj Salko iz školskih dana nema veza sa onim Salkom koji tebe zanima. To su dva različita čovjeka koji samo imaju isto ime.
– Djed ne misli tako.
– Svako ima pravo da misli šta hoće.
Kad vidje da se djevojčica rastužila, Gero odluči da se umiješa.
– Znači, ne može o nekom drugom…
– Može, ali ja bih baš voljela o Salki.
– Dobro, ako bi voljela, onda ću ti ja pomoći. Prvo slušaj, a onda napiši šta budeš zapamtila, može li?
– Može, radosno će Alma, dok je Kasim kolutao očima.
***
U jednom selu, nekada davno, živio je čovjek koji je imao lijepog, šarenog horoza, na koga je bio ponosan. Samo ograda ga je dijelila od njegove komšinice, koja je opet imala samo jednu kokošku.
Svakoga jutra, njegova komšinica ga izvuče iz kuće da mu pokaže jaje koje je njena koka snijela, podsmjehujući mu se zbog toga što njemu njegov horoz ne nosi jaja.
Dosadilo to onom čovjeku te on jednoga jutra reče horozu:
– Vidiš kako njoj koka nosi jaja, a ja od tebe baš nikakve koristi nemam, šta ćeš mi takav, bolje je da te i nije. Njegova horoza te riječi duboko pogodiše, ali je znao da je to zbog komšinice i njenog predbacivanja.
Tako je horko odlučio da ode od kuće.
Krenuo na dalek put kome nije znao kraja, riješen da se ne vraća kući dok ne smisli šta mu je raditi.
Dok je išao sretne vuka koji ga upita gdje to ide, a ovaj mu reče:
– Idem da glavi tražim selameta.
Vuk ga upita može li on sa njim, a ovaj se obradova društvu pa ga pozva da putuju zajedno.
Uz put su sretali različite životinje koje poželješe da putuju sa njima. Medvjeda, jelena, dabra, lasicu, orla bijele glave, liju…
Životinjama se pružila prilika da putuju i pomognu jedna drugoj i one su to prihvatile. U to vrijeme životinje i ljudi su se razumjevali, pričali su istim jezikom, i sve je bilo dosta ljepše nego što je danas.
Putujući tako, horoz dođe do velike kuće nekog bogataša, čije ime nije bitno, i tu mu padne na pamet kako da riješi svoj problem.
Ranom zorom se popne na ogradu onog bogataša, zakukuriče i kaže: – Bogati gospodine, daj mi vreću dukata.
Onaj čovjek mu ništa ne dade, nego se nasmija i otjera ga sa ograde.
Horoz to ponovi i narednog jutra. Popne se na ogradu, zapjeva i kaže: – Bogati gospodine, daj mi vreću dukata, a ovaj ga opet otjera.
Narednog jutra horoz se pope na ogradu i ponovi sve kao i ranije, ali ovaj put pusti svoje prijatelje, životinje da uđu u imanje. Medvjed je rastjerao stoku, zec navalio na kupus i mrkvu, dabrovi da glođu temelje kuće, srne u sijeno, orlovi na živinu.
Vidi onaj bogataš šta će biti, pa odluči da popusti. Imao je on puno blaga pa ga ništa ne ošteti to što horozu dade vreću dukata. Životinje tako krenuše nazad odakle su i došle. Horoz se svima zahvali i reče im da ga obavezno zovu ako im šta zatreba pa krenu svojoj kući.
Njegov gospodar ga biješe poželio. Pokajao se istoga trenutka kada mu je prigovorio i otjerao ga od kuće te mu se, kada ga vidje, silno obradova. Još veća radost je bila kada je horoz pred njega istresao vreću dukata.
Horoz ga je zamolio da ne pokazuje dukate svojoj komšinici da i ona ne bi otjerala svoju koku od kuće, no da je zamoli da mu bude žena.
Tako i bi.
U jednom selu, negdje daleko i danas sretni žive čovjek i žena, koji imaju horoza i kokošku; koka i dalje nosi jaja, a horoz je donio punu vreću dukata.
***
U međuvremenu su iz kuhinje došle Velida i Jasminka i sa pažnjom saslušale priču koju je Gero ispričao. Alma, začudo nije migala, upijala je svaku izgovorenu riječ, zaboravljajući o čemu je Gero trebao da priča.
– To je bilo samo malo zagrijavanje, sad ću vam ispričati priču o Salki, onom o kome Alma hoće da piše domaći rad, reče Gero gledajući u djevojčicu.
– Hvala vam, čika Gero, ova priča je puno bolja od Salke, mislim da ću o njoj ispisati domaći.
Kasim se nasmija a djevojčica, zadovoljno odleprša u svoju sobu.
– Znaš sa djecom, znaš sa hranom, a probao si i paradajz, ti si potpuno zrela osoba za brak.
Gero pogleda u Jasminku, a ova se samo osmjehnu.
MEHMED ĐEDOVIĆ
Iz romana: ONAJ KOJEG NEMA