Sitne mrlje od šminke ostale bi oko očiju i na obrazima kada je prije odlaska u krevet, umorna od dana, na brzinu skidala hemiju s lica. Tako su se oko usana djevojčice zakačile godine i više nikad ih, koliko god pedantna bila, nije uspjela skinuti.
Brak je čudna mješavina sreće i očaja koja u pravilu počinje iz ljubavi a završava u nekom neodređenom stanju sličnom tromosti i pospanosti nakon obilnog ručka, ili bazenu bez vode, kakve je gledala u filmovima koji je ostave između sreće i tuge, ni na početku ni blizu cilja.
Djeca postanu džoker koji se izvlači iz rukava kad god zapne između njih dvoje, a zapne počesto. One sitne bore na obrazima, i krive linije na čelu, posluže da lice naprave ozbiljnijim kad dođe do svađe sa mužem ili dijeljenja pedagoških savjeta nestašnoj dječici; te bore kao da su zbog njih baš na mjestima na kojima trebaju biti.
– Mama je odrasla a da nikada nije dobila lutku sa kosom, ni onu običnu, plastičnu, sa pijace; a ti, Suada, ne znaš ni koliko imaš barbika i opet ne slušaš šta ti govorim. Život dajem za vas dvoje, radim, radim… – zamuca pa nastavi. – Sve radim da vama ništa ne fali, a vi opet po svome, kao da me i nema, kao da ništa nisam rekla, svaki dan ista priča i svaki dan ponavljate greške od jučer. Je li tako, Suada?
Tamnoputa djevojčica okrugla lica, okićenog kovrdžama ko grozdovima, nije se pomjerila sa poda okružena igračkama.
– Je l’ ko crnac, mama?
– Šta?
– Radiš ko crnac, tako i otac kaže – pojasni Suada i majčino lice omekša.
– Ako otac kaže onda mu valja vjerovati – reče nježno, jedva se suzdržavajući da ne poljubi svoju pametnu curicu.
– Kako to crnci rade?
Pitanje je zateklo nespremnu, pa zastade zbunjena.
Strogo lice se izmijeni, one bore se opustiše, a ona se zamisli.
– Paaa…, isto kao i bijelci ili bilo koji drugi… To se ustvari samo tako kaže.
– Što se ne kaže k'o Japanci?
– Pa kaže se i ko Japanci. Eto baš tvoj otac često zna spomenuti Japance, on ima širok spektar poređenja onih koji rade sa nekim drugim ljudima, i što je zanimljivo on time obično misli na sebe – izbifla ona sa blagom ironijom u glasu.
Suada podiže glavu zagledana majci pravo u usta.
– Sad si me zbunila, ništa te nisam razumjela.
– Ne brini, šećeru – pomilova je po kosi – i mama je često bila zbunjena, najviše kada se probudila pored tvoga oca i shvatila da je od tog jutra udata žena. A iz iskustva ti kažem da nije loše ni ne razumjeti, oni koji ne razumiju najbolje prođu u životu. Ja sam, eto, sve razumjela i vidi gdje sam dospjela.
– Šta ti fali? – djevojčica će ljutito.
– Ma ništa, srećo, mama se šali. Imam tebe i Asmira i od života mi više i ne treba. Ništa mi ne fali, sve je potaman, – opet će ona sjedajući pored kćerke.
– A tata, imaš i tatu?
– Tačno, imam i tatu, umalo da zaboravim to intelektualno čudo od čovjeka, svoga dragoga muža, a vašeg oca. Usput, gdje ti je otac, zar nije stigao? Sutra treba da vam kupimo sto za pisanje, stolice, pribor za školu, trebao je doći ranije da sve popišemo i da sutra…
Djevojčica je gledala krupnim očima kao da potpuno razumije zbog čega njena majka priča više nego što treba, kao da zna odgovore i na ona pitanja koja nije postavila.
Mevlida pomisli kako će sa njom za koju godinu imati silnih problema i kako joj neće moći pričati svoje priče i kriti pravu istinu iza ciničnih primjedbi na račun njenog oca.
– Možda su ga zadržali na poslu – dobaci Suada, vraćajući se svojim igračkama.
– Jesu sigurno, sav normalan svijet je kod kuće na vrijeme a njega, eto, vječito zadrže. Moj muž spašava svijet, moj privatni supermen, blago meni – Mevlida će, ovaj put dosta tiše.
– Šta kažeš?
– Kažem da prestaneš zabušavati. Pokupi te igračke, operi, ruke, pozovi brata i spremi sto.
– Zar nećemo sačekati taju pa onda večerati?
– Hoćemo, ali ćeš ti dotle uraditi sve što sam ti rekla. I još nešto, mlada damo, savjetujem ti da se maneš pitanja svaki put kad ti se nešto ne radi; tvoje fazone mama je prokužila. Sakupi te igračke dok nisam izgubila strpljenje, u suprotnom…
– Znam.
– Ništa ti ne znaš.
– Pretvorit ćeš se u “obiteljsku ženu” i napraviti belaj po kući.
– Tačno, a sada kreni, nećemo cijelo veče razglabati.
Večera je, protekla dosta mirnije nego što je to bio običaj za stolom porodice Habul. Djeca su majčinu šutnju shvatala kao upozorenje i izostavila svoje redovne izlive nestašluka, bila neuobičajeno mirna i poslušna.
Esad je te večeri stigao kasno, i pažljivo ušao u spavaću sobu, pošto se presvukao i neko vrijeme zadržao u kupatilu. U prolazu je zavirio u dječije krevetiće i oboje ih ovlaš poljubio, a sina i pokrio. Krevet ga dočekao umorna i zaspao je prije nego je i poljubio sanjivu ali budnu ženu.
Mevlida se okrenu i zavuče glavu pod jastuk.
Te noći je sanjala krupne bijele konje, duge grive i jakih nogu, visokih, previsokih za konje. Javila se na telefon koji je cijelo vrijeme neumorno zvonio ali ga nije nalazila jer je ostajala da se divi konjima od kojih se nije mogla odvojiti. Kad se napokon javila čula je svoj glas sa druge strane žice, koji nije izgovorio riječi ali je nekako znala da je onaj dah njen. Jato ptica zaplelo se u mrežu njenoga brata prebačenu preko ograde, ali su se tako snažno opirale i čupale iz zamke da su polomile i krila i noge. Ptice su pale na prljavu ulicu, a crvena fleka pod njima se širila i rasla. Mahala je rukama da neko skloni ptičija polomljena tijela, vikala, a ona fleka se širila i širila. Prije nego što će potonuti, na obali jezera smotri nasmijanog Esada kako priča sa nekom ženom i ne obazire se na nju.
Probudila se.
Esad je spavao a ona, nakon što je odsjedila na krevetu, uđe u kupatilo i ispljuska lice hladnom vodom. U mraku dnevne sobe zagrlila je koljena i zapalila, jednu, pa drugu cigaru.
Načekala se jutra obilazeći sobe ko utvara, i tek sa prvim suncem san se vratio i ona zaspa na njenoj strani zajedničkog kreveta.
Probudila su je djeca nestrpljiva da krenu u kupovinu. Iz kupatila je dopirala neka pjesma iz osamdesetih otpjevana u domaćoj radinosti njenog muža, a ona se odvuče do kuhinje da spremi doručak.
– Nije ti dobro? – pitao je, a djelovao kao da i nije posebno zainteresovan za odgovor.
– Dobro je, malo me boli glava; ništa strašno, proći će.
Imala je namjeru postaviti mu neka pitanja ali je odustala svjesna da on uvijek ima pripremljen odgovor u koji nema sumnje. Između njih je treperio nevidljiv zid, ko ljetna jara nad asfaltom, no oni su se pravili da ga ne primjećuju.
Ulazeći u golfa dvojku iz osamdeset sedme godine, pošto je djecu smjestila na zadnje sjedište, konstatovala je da njih dvoje odavno ne razgovaraju ni o čemu, što i nije bila bogzna kakva novost.
“Jesi li zaključala kuću? Šta je za večeru? Ko mi je premještao knjige? Jel’ me neko tražio? Jesi li mi ispeglala onu tamnosivu košulju? Koji film je večeras? Jesu li zaspala djeca? Jesi li svršila?”
Teško da se to moglo nazvati razgovorom između supružnika.
Sedam godina braka – cijela vječnost navika, mislila je površno zagledajući uglancane komade namještaja za dječiju sobu.
Esad nije volio kupovinu, ostao je sa djecom na sladoledu, a ona je obilazila već treće mjesto nezadovoljna jer nije nalazila ono što je tražila.
Između dvije robne kuće, zavučena u ulični prolaz, sakrila se prodavnica polovnih stvari koju i ne bi pronašla da od ranije nije znala da je tu. Odlučila je da proviri unutra i ostala duže nego što je planirala razgledajući komade istrošenog namještaja.
Visoki prodavac nezainteresovanog pogleda i bez prednjih zuba nije joj smetao dok je zagledala stvari, puštao je da dotakne i pažljivo razgleda sve što bi joj zapelo za oko. Nije bilo bojazni da nešto može iznijeti a da on ne vidi, a pored toga bila je i jedina mušterija.
Kući su se vratili kasno po podne, sa punim gepekom sitnica i malim kamionom pretovarenim stvarima potrebnim djeci. U neplanirani trošak ušao je i masivni radni sto, polovan doduše, ali vrlo jeftin i upravo onakav kakav je željela za sebe. Iako joj pisaći sto i nije bio neophodan, uzela ga je jer je mirisao na vrijeme koje je prošlo, na djetinjstvo, na oca.
Sa prvim mrakom stvari su uglavnom bile na svom mjestu, Esad ispred televizora, djeca su se radovala novom namještaju u svojoj sobi, a ona zagledala debelu drvenu ploču svog prvog pisaćeg stola. Milovala je drvo čitavim dlanom i obilazila okolo zadovoljna.
Svako sjećanje na oca počinjalo je i završavalo se sa jednim sličnim komadom namještaja, za kojim je proveo polovinu svoga života. Na tom stolu su bile novine, obično puna pepeljara, cigarete koje su mu pomogle da umre, gomila knjiga, pisaća mašina marke ²Olimpija², olovke, te fascikle sa njegovim papirima s posla. Sitnice sa kojima se ona kao dijete uživala igrati a on je rijetko sprečavao u tome, iako mu je znala napraviti haos među poslovnim dokumentima. Voljela je tog dragog starca koji je često bježao u samoću i samo njoj dopuštao da ulazi i izlazi iz njegove sobe kad god želi, čak i onda kada je pažljivo proučavao svoje spise i dugo svodio račune na malom digitronu.
– To je dobar sto, star i glomazan, takvi su nekada bili na cijeni. Ne znam šta će ti ali mi se sviđa.
Esad je stajao na vratima i gledao je kako pažljivo briše drvo.
– Možeš ga i ti koristiti, i djeca ako im zatreba.
Na momenat je na vratima vidjela onog duhovitog, raspoloženog momka u koga se zaljubila. Ona sjede za sto, a Esad se nasloni na široku ploču. Između njih je stajao teški sto od punog drveta, no činilo se da je to najmanja prepreka.
Laknulo joj je kada je shvatila da ni njemu nije svejedno zbog svega kroz šta su prolazili zadnjih dana, što je bio trun nade dovoljan da joj još malo popravi raspoloženje.
– Šta nam se to dešava?
Krio je pogled i trudio se da zadrži ozbiljnost u glasu, no ona ga je znala i znala da nije navikao na ovakve razgovore, sa njim je dijelila krevet i rodila djecu, znala mu miris kože, znala u pogledu pročitati šta misli, i prvi put poslije dugo vremena bila zadovoljna onim sto je vidjela.
– Dešava nam se brak, tako je to valjda, šta ja znam, isto bih ja tebe mogla pitati. Gledam te i mislim gdje je onaj momak za koga sam se udala i jesam li ja još uvijek ona kojom si se oženio.
On se osmjehnu.
– Sada već jesi, mada me ponekad bude strah da sam te izgubio, i da smo pazeći na djecu prestali paziti jedno na drugo.
Dotakli su se rukama, prepleli prste i snažno se zagrlili preko široke ploče radnog stola.
Sat je gonio sekunde i jedva se čulo njegovo kucanje u sobi.
Prvi poljubac je izbrisao sve mučne dane, obilno začinjene ljubomorom, i nije prestao dok se oboje nisu umorili i izgubili dah.
Vodili su ljubav kao prve bračne noći, polahko, nježno, strpljivo, sa užitkom koji su odgađali puštajući da traje, a noć je klizila niz prozore.
Kada su, zagrljeni, ostavili komad starog namještaja iza sebe, kao jedinog svjedoka onoga što se desilo, prije nego što će zatvoriti vrata ona još jednom pogleda sto na koji je padala mjesečina.
Njen otac iza gomile knjiga i novina podiže naočare sa očiju, namignu joj, prinese prst usnama u znak saučesništva i ponovo se zadubi u svoje papire.
Poslao je na deset dana u Austriju radostan što će mu kćerka diplomirati sa najvećom ocjenom i ostao u njenom sjećanju za svojim stolom.
Više ga nije vidjela. Umro je tri dana kasnije i ona je stigla jedino na mezar – kamaru zemlje ispod koje su zakopali njenog oca.
Večeras ga vidjela ponovo.
Ujutro će sto koji je pronašla među polovnim namještajem urediti po svojoj volji. Mislila je da će i život urediti drugačije. Ipak se podsjetila da je u braku, a u braku je sve moguće dok skupa ne ostare, i tu spreman nikada u potpunosti nisi mogao biti.
Svi planovi su odgođeni za jutro, jer sada je čekao njen muž i noć puna ljubavi.
MEHMED ĐEDOVIĆ